Written by: darkomacan
10/19/2009 11:57 AM

Jučer smo selili Džuku, pri čemu sam ja obavljao najlakši dio posla - vožnju od Jaruna do Botaničkog - dok su sva fizikalisanja obavili Džuka i dječaci (poznati neoneoromantičarski bend). Kako je posao uključivao i određenu količinu besposlenog sjedenja u autu dok se drugi grbače, iskoristio sam priliku i na pozadini starih Ininih računa odskicirao scenarij za epizodu jednog od stripova u nastajanju.

Pa je onda Džuka rekao: - Sad si to napisao?

A Jusuf je postavio pravo pitanje: - Jesi li to napisao nešto što si sad smislio ili nešto što si prije smislio?

Pa evo riječ-dvije o procesu, s izrazitom napomenom kako to nije univerzalna ni preporučena metoda već samo jedan od mogućih načina, onaj moj.

Najprije nema ničega. Prvo što se iz ništavila - u najvećem broju slučajeva* - pojavi jest opći interes za neku temu, neki aspekt ljudske drame, neki karakter, neku caku. To je ono što ljudi koji se ne bave smišljanjem priča za život obično zovu IDEJOM, ali to je kita od iste i posve neupotrebljiva stvar. Takvih "ideja" pisac ima dnevno na desetke jer sve što mu prođe kroz glavu ili što doživi filtrira kroz idejno sito ne bi li vidio hoće li mu koja od njih i zadržati pozornost na duže od sekunde. Golema većina pritom bude odmah eliminirana kao već viđena, jer se poklapa s nekom ranijom, boljom idejom ili jednostavno zato što ne vrijedi truda. Tek tu i tamo u situ ostane nešto dovoljno zanimljivo da bude pospremljeno u za to predviđenu ladicu mozga ili čak i na papir.

(Kod profesionalnih pisaca koji ne pišu samo po diktatu vlastitih interesa već su spremni i za narudžbe, postoji još jedno polivalentno sito koje "ideje" odmah razvrstava u džepiće za potencijalna tržišta. Ili serije u tijeku, ali tu već zapravo govorimo o idućoj fazi.)

Ako se skupi kritična masa "ideja" na neku temu - što je zapravo samo šmensi način da se kaže kako se o nečemu više razmišlja - onda je moguće da u jednom trenutku dođe do iskre koja će dovesti do nečega što ću provizorno nazvati obrisom priče: odjednom se zna o kome je priča, što nju i li njega 'be u životu i, uz imalo sreće, kamo priča hodi, ako već ne i kako otprilike završava. To je ono što nevježe obično zovi INSPIRACIJOM, al' opet drek: puno je tu rada uloženo, premda nesvjesnog. Taj obris ja obično pamtim kao ključnu sliku (rjeđe rečenicu) koja meni predstavlja sve što o budućoj priči, romanu ili seriji moram znati. Dok pišem, znam da sam na pravom putu dok god ne izdajem ključni osjećaj koji ta slika u meni budi.

(Narudžbe ubrzavaju iskrenje jer su neki elementi već zadani pa se kritična masa prije postiže.)

Kad se spomenuti obris oformi, slijedi popunjavanje detaljima koji će ga učiniti svojstvenijim, logičnijim, zanimljivijim, boljim. To se i opet obavlja razmišljanjem - ili koncentriranim ili prilično difuznim, kao što je moje, koje kad nađe dobar detalj skače s priče na priču kako bi isprobalo gdje ga je najbolje uglaviti. Ako se, međutim, nakon obrisa odmah krene na pisanje, velika je vjerojatnost da će rezultat biti priča "na prvu loptu", možda dobra, ali ne onako dobra kako je mogla biti da se na njoj malo radilo, da je se pustilo neka odleži i upaca se.

(Da, ima priča koje ne žele biti naročito dobre ili vječne i njih je okej izbaciti odmah, da ne zauzimaju ležaj, i doraditi ih tek onoliko koliko se dorađuje u samom procesu proizvodnje teksta. Opasnost leži u mogućnosti da se takva linija manjeg otpora onda uzme kao osnovni princip rada koji će u svakoj prilici preferirati količinu kakvoći i s vremenom se izroditi u "za koga je-dobro je" ošljarenje.)

Treća faza je ona prva na papiru (ili ekranu) - to su, ako tako radite, konkretne bilješke o priči ili, u slučaju mojih scenarija za stripove, male skicirane stranice (fakat male, jedno 5 puta 7 cm ili tek malo veće) na kojima provjeravam kako teče radnja i kako leže dijalozi, ovdje načrčkani u vidu jedne ili dvije nečitke riječi. To ne ide uvijek isprve i po tome se prčka dok jedno 70-80% svega - a 100% kostura - ne legne na mjesto. Katkad se obris ideje pokaže pogrešnim pa se sve izvrće naglavce, katkad usred pisanja uleti zamisao na koju niste računali, a koja sve podigne za stepenicu (u mom iskustvu za takvom vrijedi pohrliti, a ne kao pijan plota se držati izvorne premise). Zatim se tipka.

(Takve skice su ono što sam crtao u autu, čekajući Džuku. Priča je postojala, čak i obris, samo je sve skupa trebalo natjerati da profunkcionira. U dva prethodna dana abortirao sam dvije verzije, ta u autu bila je treća.)

Tipkanje bi bilo užasno dosadan i monoton posao kad bi sve bilo riješeno prije, zato se - kad su strip-scenariji u pitanju - zabavljam gjde stignem. Igram se u opisima kadrova, a i dijaloge definiram tek tad. Primijetio sam u zadnje vrijeme kako eskiviram uobičajen ritam opisa kadra - dijaloga - opisa - dijaloga, već poletim niz stranicu nižući replike likova (sve prema onim skičicama na pozadini računa) da im ne izgubim tijek, a onda se, kad sekvenca bude gotova, vraćam i popunjavam opise kadra. Kod pisanja proze, pak, oblikovanje početka je svjesni napor koji biva nagrađen kad likovi zažive i preuzmu kontrolu, što je samo drugi naziv za ono ulijetanje zamisli spomenuto prije dva ulomka, ono koje uglavnom treba slijediti jer - ako iole valjate kao pisac - vaša priča zna kamo treba ići bolje od vas.

(Opasnosti ovakvog neplanskog ili poluplanskog pristupa su dvojake: s jedne strane upoznao sam pisce koji nikad nisu umjeli stati u grananju svoje priče, dodavali su sve što im je padalo na pamet i priča je bujala, razvodnjavala se, bila sve dalje od svršetka. S druge strane, vidio sam priče čiji se autori nisu znali opustiti i upotrijebiti ideje koje su prirodno iz njih nicale. Možda su ih čuvali za neku drugu priču, ali s idejama ne treba škrtariti i ne treba ih štedjeti: one su, dok jesu, obnovljiv resurs i nove dolaze na mjesto potrošenih, dok se one pospremljene na policu nakon nekog vremena usire. Nemam tu pametnijeg savjeta osim: pokušajte svaku priču pisati kao da vam je zadnja.)

Nakon svega ovoga, slijedi poliranje. Obično poliram tekst već dok ga tipkam (jedan dio mozga piše, drugi čita i pita se je li to moglo biti bolje napisano), i onda bar još tri puta kad je završen. Onda ga šaljem pokojem čitaču koji bi mogao uočiti gdje sam bio lijen i postaviti neko pitanje na koje sam zaboravio odgovoriti. Ako imam snage, zatim ga pročitam još jednom. Ako mi se sve skupa gadi, kako je jednom rekao Predrag Raos, to je znak da je tekst gotov.

Kao što ovaj jest. :)

(mcn)

(* Iznimka su stvari koje ti svemir u svakom detalju kompletne spusti u krilo, ali te su tako rijetke da ih stvarno ne valja čekati, samo im se veseliti ako se dogode.)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja