Written by: darkomacan
9/25/2010 8:30 AM

Sve sam bio onako napol, pisati nešto o Todoru ili ne. Činilo mi se da ga ne znam dovoljno ili ne volim dovoljno ili ... Onda je Zoran Pongrašić počeo u neku svoju svrhu skupljati odgovore na upitnik o Zvonku i napisao sam što sam napisao. Ako netko od vas poželi još nešto reći, dat ću vam Zoranovu adresu ...

***

Prva slika koju vidim kad pomislim na Todorovskog (uz tako zvonko prezime nikad ga nisam zvao imenom) jest kako bijesan šparta oko paviljona bolonjskoga Sajma dječje knjige da bi užurbanom tjelesnom aktivnošću smanjio šećer u krvi, visok zbog toga što nigdje u Italiji nije mogao kupiti jabuku, a onda još povišen zbog uzrujavanja. I što se više gibao to je uzrujaniji bio, a što se više uzrujavao to se više morao gibati. Ne znam, tad mi se to činilo smiješnim ... To koliko je ozbiljno primao i te jabuke i to gibanje i ...

Ma, Todorovski je zapravo sve primao ozbiljno. Možda i strašno ozbiljno. Svoj rad svakako, ali i tuđi. Sjećam se kako je, kad se i sam počeo baviti pisanjem za djecu, redom čitao sve dječje knjige iz knjižnice Krvavi most kako bi provjerio i ocijenio konkurenciju. Ako ih i nije sve pročitao, a onda je ostavljao dojam nekoga tko bi to zaista mogao učiniti. Znam da je bio vrlo ozbiljan u pogledu detalja ovakvih ili onakvih brodova u knjigama o kojima je pisao. Bio je vrlo ozbiljan kad je pričao o tome kako su ga malo htjeli platiti i kako će ga puno trebati platiti; ozbiljno je srcu uzimao svaku nagradu koju je primio i svaki dug koji je, mora se reći, čim je mogao uredno vraćao. Valjda mu se od tolikoga primanja srcu, previše toga i primilo na srce. Tko to može znati?

Pročitao sam prvu njegovu knjigu u rukopisu, pa drugu. Možda dio treće. Poslije, nisam. Ne stiže se, ali ne kažem to u ispriku jer ne stiže se, svi znamo, ono do čega nam nije previše stalo. Zvonko (kad li je u mojoj glavi prestao biti Todorovski?) je znao što radi, ali u njegovom literarnom svijetu nisam uživao toliko da bih mu se rado vraćao. Slično, zapravo, kao u njegovu društvu. Sresti ga na cesti s vremena na vrijeme bilo mi je dovoljno. Dovoljno intenzivno, dovoljno ljutito, dovoljno ozbiljno. Susrete sa Zvonkom trebalo je razrijediti vremenom, kao što se juha iz vrećice ili cedevita moraju razrijediti vodom. Možda je i Zvonko bio koncentrat čovjeka, nešto niži od prosjeka, s od prosjeka nešto kraćim životom.

Nekako, nije me iznenadilo kad je umro. Uznemirilo me jest. Žalost još čekam. Možda neće doći: žalost je rezultat neostvarenog, a Zvonko je u dodijeljenom vremenu ostvario, čini mi se, sve što je zacrtao. Možda i malo više. Upoznati ga i nakratko bilo je dovoljno da, kad ga razblažimo vremenom koje nam preostaje, uspomena bude neizbrisiva.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja