Written by: darkomacan
12/13/2010 7:57 AM

No Name on the Bullet (1959) Jack Arnold

Prvo ugodno iznenađenje je bilo da film traje manje od sat i pol. Drugo, da film uopće nije loš. U okvirima žanra, NO NAME ON THE BULLET uspio je tri stvari: do krajnje logične konzekvence gurnuti standardnu western-premisu o strancu čiji dolazak u grad postaje katalizator svih dotad prikrivenih vrenja, jednostavnom zagonetkom održati stvarnu napetost kroz cijelo vrijeme trajanja filma i usto imati par dobrih dosjetki od kojih sam bar jednu mislio spomenuti, ali sam shvatio da bi bila spojler.

Kad, pak, pohvalim film i maknem se od opasnosti prepričavanja, ostaje mi samo razmišljati o Audieju Murphyju, s kojim se sad prvi put srećem, a koji ima bizaran životni put. Ne ulazeći u opsjednutost trivijama, kako se ne zapitati kako je čovjek koji je u ratu pobio 240 ljudi, a poslije glumio samoga sebe (kao i razne mitske odmetnike), birao uloge i koliko se razmišljanja Johna Ganta u ovome filmu preklapaju ili mimoilaze s traumatskim iskustvom samoga Murphyja?

***

Dorotej (1981) Zdravko Velimirović

Užasno rijetko gledam domaće filmove. Ne što bih se ljutio ako budu loši, već što bih se u tom slučaju stidio. Jer ako je domaće, a nije najbolje na svijetu ... čemu? Bit će da su godine u kojima sam rastao krive za tu sjebanost u rezoniranju. Nego, dakle, užasno rijetko gledam domaće filmove, ali sad sam morao. I?

I, nije loše. Nije najbolje na svijetu, ali "čemu?" test je DOROTEJ prošao. Dobra je priča, zanimljiva, likovi su bolji od dramaturgije, a srednji vijek je prilično uvjerljivo prikazan (kad se kod nas otad ništa nije promijenilo, ha ha). Tu i tamo neki detalj pobudi misli koje autorima vjerojatno nisu bile ni nakraj pameti: pitao sam se, tako, bi li se u Hrvatskoj 1981. mogao snimiti film s rečenicom "ako propadne Crkva, popast će i država", a i redovnici su nas na početku toliko puta obavještavali da je Dorotej lijep (pripremajući teren za razvoj zapleta) da sam, u duhu današnjice, pomislio kako će film biti o muškoj ljubavi. No da, to su rečenice jednog vremena čitane u kontekstu drugoga, ništa više.

Sve u svemu, dakle, dobar film. I završetak pravi balkanski. Neću ga prepričati, ali tko pogleda neka promisli koji bi još narodi na tom mjestu i tako završili priču, a da se gledatelj ne osjeti prevarenim već da slegne ramenima i naviklo promrsi "eh, da."

***

What Ever Happened to Baby Jane (1962) Robert Aldrich

Svidio mi se ovaj film. Kad bi mi se cijepale dlake onda bih mogao reći da je to zato što je moja fascinacija funkcioniranjem mehanizmima slave prevagnula nad derivativnom režijom i određenim neskladom u vrsti glume starih zvijezda i onih mlađih. No, kako mi nijednog trenutka nije bilo dosadno, a neke scene (pogotovo završna sekvenca na plaži) su fenomenalne, bilo bi to zaista traženje kruha preko pogače.

Umjesto toga ću samo ispričati anegdotu. Kad smo 1992., s jako malo para, nakratko bili u Londonu, ondje je igrao The Player s Timom Robbinsom. Karte su bile devet funta i nismo si to mogli priuštiti iako nas je jako rajcalo. Film je bio reklamiran, ne znam sad točno, ali otprilike kao brutalno iskreno razotkrivanje Hollywooda. Kad smo ga napokon pogledali, na videu, od brutalnosti, iskrenosti i razotkrivanja nije bilo ničega: bila je to još jedna priča kojom se Hollywood divi samoj sebi. "Možda smo pakao", govorio je taj film, baš kao i Baby Jane, "ali tko bi slušao priče iz raja?"

***

Valley of Flowers (2006) Pan Nalin

Popis po kojem gledam ispao je malo uneravnotežen zato što se pokazalo da su neki predlagači naveli skoro pa cijele opuse nekih dragih im režisera. Što je dobro, u slučajevima kad za režisera (ili režiserku) nisam čuo, ali može polučiti i kontraefekt jer se djela istog autora prirodno uspoređuju jedno s drugim. I Robert Aldrich i Susanne Bier bolje bi prošli s bar jednim filmom manje, a bogme i Pan Nalin.

"Samsara", ako se sjećate, mi je bila među najdražima filmovima koje sam gledao tijekom ovog projekta. "Ayurveda", kao dokumentarac, nije bila posve usporediva. VALLEY OF FLOWERS ... dojam VALLEY OF FLOWERS zavisi isključivo od toga pušite li premise romantičnih zabiti, velikih ljubavi i orijentalnog misticizma. Ako da, sve super. Ako ne, a onda vam može prvih sat i petnaest minuta (jedno od dužih čekanja da priča počne) biti uglavnom dosadno. Sve kao potencijalno zanimljivo, ali ne i dobro. Onda priča počne (stvarno odličnom sekvencom hoda kroz vjekove) i pretvori se u SF, ali, avaj, banalan. Kao da je Pan Nalin imao ideju za mangu: duga, uvodna epizoda, nabrijana promjena brzine u drugoj, kraćoj, i onda mu se više nije razrađivala premisa pa je uz malo filozofiranja i propagande svojih uvjerenja sve zbrljano završio u trećoj, najkraćoj. Ako sam u početku i dvojio je li nesviđanje samo do moga ukusa, na kraju sam prilično siguran da je ovaj samodopadan film strukturalno šepav i kandidat za odstrijel.

Usto, predozirao sam se Himalajom i sav čar nepoznatog je nestao. Što znači da ću sljedeće gledati ... "Himalayu". :)

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova