Written by: darkomacan
3/26/2011 9:26 AM

... i dnevni strip. Bio sam danas, kao i većinu drugih dana, do Daily Ink stranice pa čitao i Vintage sekciju. Korisna je, iako su to sve (ili većinom) stripovi koje smo vidjeli, jer je ovdje to dozirano dnevno pa se vidi što je dobro (bolje se vidi koliko je to posla, bez obzira na sve kratice i asistente) i što je loše (potreba da se svaki dan utvrdi gradivo što su kod nas prevoditelji nekad rezali, a napadno je bilo, meni, samo u Mandraku). Enivej, bacimo malo pogled, hoćemo li?



Ova pasica, očito, ide u skriž svemu što sam vam pričao o tome da fokus mora uvijek biti na glavnome junaku, no za to ima barem tri opravdanja: nastavak je dnevni a ne tjedni, Kirby izlazi već nekoliko godina pa se predpostavlja da čitatelji znaju tko je, a i detektivski je strip posebna pjesma - tu je detektiv ionako samo ljepilo za tuđe drame.

Dakle, primijetimo što je sve obavila ova pasica: završila je podzaplet s kamerom (Kirbyjev trag k otetoj novinarki), uvela je sljedeći čin drame (političku situaciju u šeikovoj zemlji) i preokrenula netrpeljivost otete novinarke prema njezinom šarmantnom otmičaru u početak simpatije. U tri kadra. Tri.

(Usto možete primijetiti i puno kopiranu Raymondovu tehniku - kod nas primarno Bednjanec - crtanja odjeće putem dezena bez konturnih linija. Ne da je Raymond to izmislio, mislim da je prenio iz modnog crteža, ali kod njega je u stripu bila najizrazitija.)



Eliot Caplin puno je drukčiji pisac od Freda Dickinsona, kao što pokazuje ova pasica Big Ben Bolta. Tekst je ekonomičniji, drama jednostavnija i izravnija, trik jeftin ali efikasan, a dozvolio si je (u Ben Boltu dosta čest) nijemi kadar. Možda je vic u tome da je Dickinson pisao samo Ripa, a Caplin jedno tri ili četiri dnevna stripa, ali za to bi trebalo sjesti i komparativno čitati njegove opuse što mi se danas nije dalo. Obje su tehnike, u svakom slučaju, legitimne i funkcionalne.

Primijetite usput, i u Ripu i u Benu na čemu je naglasak - na figurama. Raymond ima par fleka mora i desetsekundan obris obale, a Murphy bakelitski telefon i vrata jer ih diktira zaplet. Par slika na zidu služe istoj svrsi kao i obala - podsjećaju nas, što brže to bolje, gdje smo.



Kvaliteta reprodukcije je nja, ali vidi se da je Stan Drake majstor Raymondovske škole (a bili su i u autu zajedno kad se Raymond slupao namrtvo). Također se vidi da zna zašto ga plaćaju - jer crta lijepe žene - pa se potrudi dati nam jedan krupni plan Juliet Jones (koja u svome stripu isto uglavnom drži svijeću tuđim ljubavnim pričama), jedan lijep pogled na sporednog ulogaša i jedan ne pretjerano kompliciran kadar koji pak svakome Amerikancu daje dovoljno detalja kako bi shvatio da je riječ o obiteljskoj kući u provincijskom gradiću.

Neka bude rečeno i to da sam posve slučajno stripove poskidao danas (imao sam vremena) i nisam birao (uzeo sam ono što mi je na pretplati i danas objavljeno), ali dobro je da sam ih skinuo danas jer su subotnje epizode dnevnih stripova uvijek malo veći klifhengeri nego oni dnevni (ej, treba čekati do ponedjeljka) pa su zapravo ove pasice ekvivalentnije onome što pokušavamo u Maxu. Audaces fortuna iuvat.



Flash Gordon se, primijetite, trudi u ovo malo prostora u prvi plan istakne egzotična lica, čudna pokrivala za glavu i tenkove s - ooo! - dvije cijevi, sve kako bi nas podsjetio da je ovo strip fantastike, a ne pobjegao pritom od principa likova u prvom planu. Nekakav fol dvorac, napola zapamćen iz Princa Valianta i par kopalja koja glume armiju odradila su efikasno svoj dio varke, a ostalo je izveo solidan realistički crtež i mačevalački precizan tuš.

U prošloj rečenici nisam spomenuo Dana Barryja jer, iako je ovo iz njegovog razdoblja na Flashu, on nije izrijekom potpisan, što je prilično siguran znak da je na djelu opet neki od milijuna asistenata, a za ovu zgodu mi se nije dalo istraživati koji (u jednini ili množini) jer je za praćenje stripa - što validno demonstrira i Max - najmanje bitno tko ga crta, dok se priča može pratiti.



Najposlije (redom kako su mi poslagani na Daily Inku), meni vjerojatno najdraži od svih ovih stripova, "Buz Sawyer" velikog Roya Cranea. Nastavak opet fantastično efikasno - a da Buza ni ne vidimo - sumira zadnja dva tjedna radnje, uspostavlja novi status quo pustolovine te nas, najbitnije, rajca da se pitamo gdje li je Buz, kakva ga to nova pustolovina očekuje na ušljivom otoku te hoće li ga Christy čekati. Ha-ha, i da - vidite čime završava svaka pasica? Krupnim planom i nekom emocijom, baš kao i scene u španjolskim telenovelama.

Sivi tonovi, usput, postgnuti su "duotone" tehnikom, vrstom unaprijed kemijski tretiranog papira kojim su se jedan ili dva tona sive mogli dobiti premazujući željene površine posebnim kemikalijama. Papir je bio skup za popizdit, pa ga je rijetko tko koristio - a nitko bolje od Roya Cranea.

Ukratko, jesmo sve to čitali, ali rijetko pasice izdvojene iz konteksta i s bar jednim okom na mehanici. Pa dajmo, onda, danas.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja