Written by: darkomacan
12/2/2009 2:06 AM

"Božja jednadžba" je roman Ivana Gavrana kojeg smo prije jedno godina dana objavili u Mentoru. Debeo roman, skup roman i, što je najpogubnije, DRUGI autorov roman. Drugi roman je proklet kako god se okrene: ne valja ako je isti kao prvi, ne valja ako nije.

Ne mislim da će vas ovaj neobjavljeni predgovor natjerati na to da na mjestu kupite knjigu, ali možda hoće da je pogledate dvaput. A zašto je neobjavljen? Zato što mi se nije činio dobrim predgovorom, što ne znači da nije riječ o dobrom tekstu i finom uvodu u način razmišljanja njegova autora: pomalo znanstvenom i pomalo fantastičnom.

(mcn)

***

ELEGANCIJA, SIMETRIJA, LJEPOTA

Kada mi je prije pet godina publiciran prvi SF roman rekao sam sebi: "Hej, pa i ja sam nekakav SF pisac. Mogao bih baš i pogledati što se u fizici događalo tokom zadnjih deset godina."

Iskreno rečeno, osim puno klasične mehanike i nekakvih osnovnih predstava o teoriji relativnosti nisam imao pojma o tome što se sada dešava u ovoj za SF u pogledu izvora ideja ipak primarnoj oblasti. Osim prašume novih čestica koje stalno ispadaju iz akceleratora činilo mi se da u fizici nema ničega novog, da nakon Einsteina nitko ne razvija nove teoretske koncepte i da su fizičari, igrajući se svojim velikim sudaračima čestica, potpuno izgubili kompas.

I tako, nabavio sam nekoliko znanstveno-popularnih knjiga, počeo ih čitati, ubrzo shvatio u što sam upao i ponovio u sebi onaj čuveni usklik koji se otme svakom Hrvatu nakon buđenja iz 10-godišnjeg tranzicijskog sna: "Pa, ljudi moji, jeli to moguće ?". Propustio sam nekoliko valova teoretskih revolucija, nekoliko velikih integrirajućih ideja u spoznaji svijeta kojim smo okruženi.

Ono što me je najviše zadivilo u tim idejama jest koncept reda i promišljenosti koji se nazire u cijeloj slici univerzuma, od subatomskog nivoa do cijelog svemira. Staro filozofsko opažanje glasi: "Najveća, neobjašnjiva tajna jest u tome zašto postoji nešto a ne ništa." Dobro, na tu tajnu mi se brzo naviknemo, postojimo i to je činjenica, čemu razbijati glavu s nečim što je tako očigledno ? Ono što nas zadivljuje nije sâmo naše postojanje već otkriće reda u oblikovanju zakona prirode, indicije o velikom, promišljenom dizajnu cijelog univerzuma, iznenađenje primijenjenom matematikom i stupnjevima podešavanja koje je Dizajner primijenio. Udivljenost racionalnošću i onim što stalno iznova izranja: svrhovitost, red, elegancija, simetrija, ljepota.

Postoji jedna dobra metafora o sadašnjem položaju znanstvenika i svijeta koji se razotkriva pred njegovim očima. Pretpostavimo da je nekakav matematičar Pitagorejske škole ili nekakav algebrist iz zlatnog doba arapske civilizacije naišao na Rollce-Royce mlazni motor zatrpan u pijesku Sahare. Ti ljudi bili su vrlo pametni, znali su misliti i zaključivati, postavili su temelje znanosti koja nas okružuje. Izvadio bi ravnalo i kutno mjerilo i počeo mjeriti i računati. Ono što bi se otkrilo pred njegovim očima jest igra brojeva, odnosi koji se stalno ponavljaju, otkrio bi presjeke konusa, Bernoullijeve i Eulerove jednadžbe, možda i termodinamske krivulje kojima cijeli dizajn služi. Ne bi shvatio čemu služi artefakt kojeg je pronašao, niti kako je nastao, ali otkrio bi ono što mi stalno otkrivamo u dizajnu svemira: svrhovitost, red, eleganciju, simetriju, ljepotu. Shvatio bi da pred sobom ima djelo inteligentnog uma.

Nemam iluzija da sam sve fizikalne koncepte shvatio kako treba i izložio ih točno u svom romanu. Pisao sam "Božju jednadžbu" kroz tri godine i istovremeno čitao knjige iz popularne znanosti, tako to ide. Netko će me razapeti zbog pogrešno primijenjenog termina ili zareza u brojčanoj vrijednosti neke fundamentalne konstante. Ja nisam fizičar, ja sam samo skromni inženjer koji poslužuje informatičke sustave, za matematski red koji se otkriva pred našim očima postoje i druga objašnjenja osim inteligentnog dizajna, neka od njih su samo vulgarne primjene računice slučaja i svemirskog darvinizma, druga su zakučasta filozofska rezoniranja, ali za mene sumnje nema. Da, upravo na taj način mi inženjeri oblikujemo svoje sustave. Uz puno matematike i igre brojeva, postavi se jedna generalna zamisao a tada se oblikuju svi dijelovi sustava i harmonično integriraju; ako je dizajner dobar napravit će to minimalistički, elegantno, duhovito, igrajući se, ako ima sreće postići će i nekakvu vrstu suzdržane ljepote. Nema drugog načina.

Upravo takva slika svrhovitog oblikovanja otkriva se modernoj fizici danas. Sve je povezano, od subatomske razine do razine kozmosa i to s preciznošću koja je ponekad sablasna. Jaka nuklearna sila koja djeluje na razini jezgre atoma spregnuta je s nevjerojatno slabom gravitacijskom silom koja djeluje na rasponu cijelog svemira i to s preciznošću od koje zastaje razum. Iznos kvantne fluktuacije na subatomskoj razini spregnut je sa slikom raspodjele materije i energije na razini cijelog univerzuma. I tako korak za korakom.

Već sada je poznato da, s našim nepotpunim znanjem, uz nekoliko grama supstance i puno energije možemo "skuhati" cijeli novi univerzum u laboratoriju, potpuno kaotičan i nasumičan, ali svaki početak je nesiguran. Njegovi stanovnici nikada ne bi shvatili da se sastoje skoro od ničega i da su nastali u laboratoriju – vidjeli bi jedino svoj skoro beskonačni kozmos, svoj ekspandirajući mjehur prostor-vremena.

Toliko o dizajnerskom univerzumu a sada o sablasnom.

Već odavno navikli smo se na pomisao da smo i mi sami u priličnoj mjeri virtualni, da je realnost čvrste materije samo iluzija, mada vrlo uporne vrste. Na razini atoma gotovo sve je praznina, sile koje nas drže na okupu zasnovane su na igri razmjene virtualnih, nepostojećih čestica, masu i inerciju nam daje nešto što se zove još nedokazanim Higgsovim poljem. Dobro, to tako funkcionira, možemo živjeti s tim. Ali ono što izranja u novijim matematskim kalkulacijama jeste jedna drugačija stvarnost, mogućnost da je ovaj naš svijet samo holografska, interferencijska slika jedne dublje realnosti.

Izračuni maksimalne entropije koju može primiti jedan region prostora pokazuju kako je osnovna jedinica našeg prostora Planckov kvadrat, dakle nešto što se sastoji od dvije a ne od tri dimenzije. Ujedinjavanje gravitacije i preostale tri fundamentalne sile jest nedostignuti cilj, Božja jednadžba, tema ovog romana, ali izračuni pokazuju da je to ujedinjavanje moguće postići ukoliko je temeljni svijet dvodimenzionalni, sa samo tri fundamentalne sile a ovaj naš trodimenzionalni svijet s pridodanom gravitacijom samo je njegova holografska slika, samo njegova 3D projekcija. Holografski svemir, nemoguće, sablasno, da li su to teoretičari opet iskočili iz kolosijeka ? Samo, sjetite se, mozgovi svih vas koji čitate ovaj tekst sazdani su na holografskom načelu, to je odavno poznata, eksperimentalno potvrđena činjenica, mada nitko ne zna kako je to zapravo realizirano. Cijeli naš svijet kao holografska slika jedne dublje realnosti, možda je to objašnjenje za red, eleganciju, simetriju, ljepotu koju susrećemo. Matematika daje konzistentna, neproturječna rješenja.

U trci za gomilanjem materijalnih stvari, u borbi za moć i kontrolu svog okruženja kao svrhom našeg postojanja otrežnjujuće je znati da smo možda tek odraz, tek interferencijska slika dva superponirana vala koji potječu iz jedne dublje realnosti. Samo suze na kiši. Svakodnevni život neće vam biti ništa lakši zbog toga, ali dobro je znati da su naši snovi, naša bol i radost, misli našeg holografski koncipiranog uma realni upravo onoliko koliko i čvrsti materijalni svijet koji nas okružuje, sazdani na istoj vrsti supstance.

Ivan Gavran

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja