Written by: darkomacan
12/9/2009 9:42 PM

U trenutku kad se vraćam tragedijama s A strane ove knjige, osjećam potrebu reći riječ-dvije o ulozi urednika u nastanku knjige. Ili urednice. No, krenimo redom ... Zapravo, krenimo asocirajući slobodno pa ćemo se nadati kako ću se negdje na kraju puta zaletjeti u temu o kojoj sam želio govoriti

Baš sam jučer na radionici evocirao vremena Siriusa, nikad prežaljenog nam časopisa za znanstvenu fantastiku koji je krajem osamdesetih ugašen na nakladi za koju bi si danas i najveći nakladnici grkljane pregrizli, i jednu od njegovih iznimno vrijednih rubrika: "Za/Nije za Sirius ..." Premda naslov djeluje kao da ga ne treba tumačiti, učinimo to: rubrika "Za/Nije za ..." recenzirala je pristigle priče, katkad u tek dvije-tri riječi, katkad okrutno i katkad duhovito, ali je na više načina bila neprocjenjiva. S jedne strane, razvijala je natjecateljski duh, potičući one iz rubrike "Nije za ..." (ja, sedamnaest puta) da se trse ne bi li prešli u rubriku "Za ..." (ja, dva ili tri puta), s druge je strane razvijala duh zajednice pokazujući kako žanrovski literarni pokušavači nisu rijetke biljke već samo nevidljiva horda, dok je s treće, i možda najvažnije, strane održavala otvoren komunikacijski kanal između tajanstvenog uredništva i mogućih suradnika.

Svi urednici znaju da postoji mogućnost da poštom nenajavljeno stigne nešto dobro i nešto upotrebljivo, ali jednako tako znaju da je ta mogućnost tako mala da je gotovo i ne vrijedi spominjati. Iznimka su margine - SF. strip i rokenrol - koje na svoj način žive od reinterpretacije svojih načela i svježe krvi koja se mahom novači iz redova konzumenata. Nešto je elementarno, nešto jednostavno zavodljivo i zavodljivo jednostavno u ta tri polja, pa svatko tko strasno čita stripove ih poželi jednom i crtati, svatko zaluđen rokenrolom uzme bar jednom gitaru u ruke, a svaki predani čitatelj SF-a osjeti nakon tisuća pročitanih stranica kako i on može smisliti bar jednu pričicu koja neće biti gora od nekee objavljene u zadnjem broju dragog mu časopisa ... No, nisam o tome htio govoriti, već o tradiciji komunikacije koja se u SF-u očuvala do danas te je tako i UBIQov urednik nedavno od potencijalnog suradnika javno pohvaljen što je bio jedini od svih časopisa koji mu je odgovorio uz malecki kritički komentar. Tko nikad nije naslijepo slao radove u časopise, ne zna koliko znači ma i takva odbijenica. A svemu tome nas je Sirius naučio.

No, početkom devedesetih, kad smo se u SFeri ozbiljnije i čoporativno počeli baviti pisanjem, Siriusa već nekoliko godina nije bilo, dok je tad novopokrenuta Futura imala politiku neobjavljivanja domaćih priča. Ostavljeni sami sebi, odlučili smo izdati jednu zbirku (što se poslije izrodilo u cijeli niz, onaj sferakonski koji sad broji već petnaest naslova, ali to je druga priča za drugu priliku) i ja sam si prisvojio urednički šešir s nepokolebljivim uvjerenjem kako sve znam najbolje.

(Sva nepokolobljiva uvjerenja su vjerojatno uvijek pogrešna, što ne znači da nisam - kao onaj s dotad najviše objavljenih priča, onaj čija je inicijativa zbirka bila i onaj koji je bio dovoljno glup da je potkrijepi lovom - bio najbolji izbor za to mjesto.)

Uredio sam tu zbirku, a i dobar dio sljedećih, na način na koji se priče nisu uređivale valjda od zlatnog doba palpa. Nestrpljiv i nesklon poučavanju, uzimao bih rukopise na korekcije i završio prekrajajući ih uzduž i poprijeko. Tu i tamo u suradnji s autorima ili s njihovim blagoslovom, ali uglavnom bez pitanja. To što me nitko tad nije skratio za glavu - kao što bih ja vjerojatno skratio za glavu svakoga tko bi se nešto slično usudio meni učiniti - pokazuje samo kako je točno, što je neka moja profesorica jednom rekla, da fanatici impresioniraju pogane. U svakom slučaju, istjerao sam knjigu po svom, a tjeranje po svom je žestoka droga te je normalno da sam s njom nastavio. No, kako rekoh, to je druga priča. Ova je o urednicima. I urednicama.

Od druge knjige u impressumu se uz mene pojavljuje i Tatjana Jambrišak. Ruku na srce, obavila je jednak dio posla već i na prvoj knjizi, no moj je ego tad bio toliki da jednostavno nisam vidio mogućnost da na prvijencu potpišem ikoga osim sebe. Tko zna, možda je - kako se u više drugih navrata pokazalo - i cijela inicijativa izdavanja bila njezina? S godinama sam ionako sklon povjerovati da sam sve svoje najbolje ideje ionako drpio i to uglavnom njoj.

Enihau, od druge do desete knjige, Tanja i ja smo knjige uređivali zajedno (u jednom se trenutku pridružio i Darko Vrban) i Tanja se pokazala izvrsnom urednicom u onom najbitnijem aspektu: nije poput mene silovala tuđe priče kako bi pokazala da je bolja i pametnija od njihovih autora, već je znala uočiti mane pričama i autore voditi kroz prepravljanje do obostrano zadovoljavajućeg rezultata. Nakon desete knjige, kad mi se učinilo da više nemam snage ni volje za nove knjige, rado sam joj prepustio uređivačku palicu (koju nikad ni na čijim leđima nije slomila) i mislim da nisam pogriješio. U Tanjinim rukama, sferakonski niz pomaknuo se od mog rigidnog poimanja SF-a u odraz spekulativne fikcije u Hrvata: u novim zbirkama naći ćete ono što autori žele pisati, a ne samo ono što bih ja želio da pišu. Broj pristiglih priča uslijed se takve otvorenosti upeterostručio pa mi je bilo i peterostruko drago što više nisam urednik. I što Tanja jest.

Ukratko, gledajući što Tanja radi s pričama i kako oblikuje knjige, mogu slobodno reći kako mislim da je ona naš najbolji urednik kojeg znam, u žanru i izvan njega. Te zato uređuje i moje knjige.

Što se ima uređivati u zbirci prethodno objavljenih radova, možda ćete se upitati? Bar jednu stvar, ali ključnu: poredak priča. Ja sam valjda danima blejao u popis mogućih i odabranih priča da bi Tanja u desetak minuta riješila i izbor i poredak, jednom kad smo se dogovorili za dvostrani tragedija/komedija koncept. "Kalavalahalatina", kao neosporni hit, bila je njezina odluka za otvaranje A strane. "Put za Stumu", također odlično primljenu priču, stavila je na drugo mjesto da podeblja početak. Isto tako riješila je B stranu i oba završetka. I knjiga je naglo imala smisla.

Sam "Put za Stumu", pak, nastao je za vožnje kroz ranu noć s nekog događanja u Virovitici. Vozio sam se sam, cesta je bila prazna, suzdržao sam se od hrane pred polazak pa mi se za volanom nije ni spavalo, iz suprotnog smjera sve do autoputa nije se pojavio valjda nijedan automobil i u jednom sam trenutku u glavi počeo slagati tu pripovijest. Detalj po detalj - a obično to ne radim, obično imam početak i slutnju kraja te uživam u otkrivanju dok tipkama - priča mi se slagala u glavi i bar jedno pola sata tog puta se uopće ne sjećam jer ih nisam proveo na zavojitoj cesti od Virovitice do izlaza na autoput već na putu za Stumu.

Nekoliko mjeseci poslije, u Sušici na Ugljanu, otipkao sam dvadesetak kartica te posve mi u glavi jasne priče za jedan dan i poslao je u Ubiq, gdje je krajem 2008. objavljena u trećem broju tog časopisa.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja