Written by: darkomacan
4/9/2011 11:08 AM

Silent Running (1972) Douglas Trumbull

Ne znam kako, ne znam zašto, ali zapamtio sam bio da mi se "Stalker" nalazi na popisu filmova koje moram odgledati za recenziranje pa sam shvatio da nije tek kad sam završio i skidanje i seedanje i gledanje. I, da znate, nije mi žao.

"Stalker" mi je jednim (sporim, odmjerenim, višesatnim) udarcem odgovorio na masu pitanja: može li se snimiti odličan SF film s mikrobudžetom? može li se snimiti uvjerljiva čudnovatost bez specijalnih efekata? može li postojati SF film za odrasle, to jest o odraslim, vječnim temama sniman bez pojednostavljenja, a opet razumljiv? Završna sekvenca, kad fokus prelazi na ženu, je džojsovska, i briljantna. Mislim da mi je "Stalker" novi (iako je stari) najdraži SF-film ikad. Da, riplejso je i "Blade Runnera".

A SILENT RUNNING je sve što "Stalker" nije: pojednostavljena prispodoba čije je vrijeme prošlo, namijenjena u najboljem slučaju dvanaestogodišnjacima, puna logičkih rupa i oduševljenja igračkama. S uobičajeno iritantnim Bruceom Dernom u glavnoj ulozi. Bljak.

****

Paprika (2006) Satoshi Kon

Daleko od toga da je PAPRIKA neko enormno smeće - ima tu okej rečenica, ideja i više smisla za završetak nego u bilo kojem američkom filmu - ali se ipak osniva na dvije stvari koje ne volim. Jedno su snovi, drugo je stvarnost.

Snovi su problematični. Mogu ih prihvatiti kao storytelling device ako nisu predugi (kao u Tintinu) ili ako su složeni u koherentan sistem (kao u Sandmanu), ali ne fasciniraju me sami po sebi toliko da bih trpio kad su ubačeni naizgled samo radi očuđavanja. Hrpa stvari u PAPRICI mi djeluje da je napravljena jer se baš moglo i baš htjelo. Sličan sam problem imao i u "Inception" gdje je sve bilo kako-tako dok nije otišlo kroz prozor kad im je zatrebala stvarna opasnost pa su iz dupeta izvukli puj-pike-ne-važi argument da odsad smrt u snu vrijedi i vanjskome svijetu ... Ali, skrećem s teme.

Stvarnos(nos)t u animaciji po meni nije naročito vrijedna truda. Ovo su neka vremena u kojima je fotografija sve animiranija, a animacija se trudi približiti fotografiji. U premisi PAPRIKE, gdje se kao miješaju snovi i stvarnost, to ima nekakvoga konceptualnog smisla, ali svejedno ostaje dojam da se u tome smjeru ide jer onamo još nitko nije otišao, a ne zato što je efekt time bolji. Konačni rezultat je zato na svoj način jako nalik otužnim Bakshijevim rotoskopiranim filmovima - je realističnije je to, ali nije lijepo, nije drago.

****

Simon del desierto (1965) Luis Bunuel

Zadnjom scenom, koja nas izmješta iz dotadašnjeg mjesta i vremena radnje, Bunuel se približio granici pamfleta, ali je nije prešao. Prešao bi je bio da je učinio da se Šimun promijeni, ali kako nije onda nije jeftino poentirao usporedbom nego solidno, tvrdnjom o trajanju. Tako je valjda i dobio film - koji nije u svakom aspektu savršen, ima tu i preglumljavanja i mogućih nedorečenosti - ali koji traje.

Ima nešto o čemu razmišljam ovih dana, dok čitam "Idiota". "Idiot" se čita lako, a opet ne mogu čitati velike komade. Kao da je kvaliteta teksta u njegov zgusnutosti i još nečemu - u tome da, kao kod razbijenog zrcala, svaki komadić zadržava sve osobine cjeline - pa je pročitati stranicu ili poglavlje kao pročitati roman. Slično je i sa SIMON DEL DESIERTO, duh filma vidljiv je iz svake minute, bez obzira što znamo o cjelini. U oba slučaja, vjerujem, radi se o karakteristici klasika.

***

Sunshine (2007) Danny Boyle

Volim znanstvenu fantastiku što mi daje pravo da je mrzim kad je riječ o govnetini kao što je SUNSHINE Dannyja Boylea.

Ono, bio sam voljan ignorirati nategnutu premisu (oživjeti umiruće sunce jest otprilike kao da neki mikrob poželi oživjeti čovjeka koji mu je bio stanište, samo još malo nevjerojatnije) u ime putovanja svemirom i kabinske drame. Ali Boyle nema milosti. Na misiju od presudne važnosti šalje se brod ... okej. Bilo bi brže ispaliti te rakete sa Zemlje, nije da je Sunce teško nanišaniti, a za trošak izgradnje broda moglo se sastaviti sto projektila, a ne dva. Ali dobro i to. Al' kad jedan brod nestane pa im treba sedam godina da satave drugi postaju očiti propusti u planiranju. Pa onda na tom brodu sedam vrhunskih stručnjaka (svi mladi i izgodni, al' dobro to), od koji samo DVA znaju ispaliti raketu? I onda u pogibeljnu misiju van broda idu TA dvojica? A onaj čiji je posao navigavati zaboravi zakrenuti štit (koj kua to nije automatski!)? A kad zapnu na drugom brodu, onaj s odijelom ne može skočiti po druga odijela već moraju skakati sva trojica zamotani u celofan, a četvrti mora ostati jer je u pravilima izgradnje svemirskih brodova zapisano da kvaka ne smije biti na vratima već tri prostorije dalje? I tako dalje, i tako bliže, sve jedna glupost veću glupost stiže ...

Danny Boyle je sigurno odgledao Odiseju kad je bio mali i pomislio da on to može bolje, uzbudljivije, digitalno nabrijanije. Pa je pogledao i Aliena i rekao da se tu kamera premalo trese i da on to može bolje. Pa je pogledao tupavi Silent Running i rekao kako je to kul i pametan i poučan film za razliku od ova dva prethodna, te je odlučio imati džunglu usred broda kako bi brodolomcu jasno signalizirao da ovdje nema života i da ga samo smrt čeka ...

Ma, ukratko, Danny Boyle je kreten, SUNSHINE smeće u kojem je svaka sekunda drame lažna i neuvjerljiva, a znanstvena fantastika se ovakvim filmovima nikad neće spasiti od biljega lobotomirane zabave za maloumne.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova