Written by: darkomacan
8/6/2011 12:09 PM

Island of Lost Souls (1932) Erle C. Kenton

O, joj.

Ovaj sam film odgledao prije više mjeseci te otad odlagao pisanje o njemu iz razloga koji mi je napokon postao jasan: nemam što reći. Film nije katastrofa - pričica je, holivudizacija Otoka Dr Moreaua - ali je prilično, štono se kaže, by the numbers pa se vrlo malo toga pamti. Zapamtio sam samo Lugosijevu scenu, ali vjerojatno zato što je to jedini dio teksta koji je preživio iz knjige, i naknadno me zainteresirala "karijera" žene-pantere, jer su mi takvi holivudski orepci i inače veselje.

U SFeri nam Žiljak s vremena na vrijeme pušta "SF vintage" što su nekad bitni filmovi, a nekad čudovišta iz crnih laguna ili zombiji neki i tako te stvari koje su super za gledati kad imaš malo godina, ali ne baš i kad imaš malo vremena. U toj mi je kategoriji i ISLAND OF THE LOST SOULS.

***

Grizzly Man (2005) Werner Herzog

Bolje od "Susreta na kraju svijeta", svakako. Vizualno jednoličnije, možda, ali bolje, jer je propovijed svedena na minimum, na jednu ili dvije rečenice, a i te kako bismo znali pripovjedačev stav i predrasude, a ne kako bi nas pokušao u njih uvjeriti.

GRIZZLY MAN je nastao, čini mi se, iz čisto filmaškog impulsa. Suočen s gomilom filmskog materijala kojeg je snimio sam Treadwell, naslovni junak priče, Herzog - kao filmaš - nije odolio nego ga je morao složiti u koherentnu priču. Uspjelo mu je to vrhunski: film nas, glatko i bez lomova, vodi od fascinacije jedinstvenim čovjekom, preko zgražanja nad morbidnim činjenicama, do najtamnijeg psihološkog sloja. Prilično je jasno što Herzog pritom misli, ali nam je pristojno ostavio dovoljno mjesta i za fascinaciju i za vlastita razmišljanja.

Neki od "glumaca" (kao patolog) su toliko neuvjerljivi da su vjerojatno istiniti, a tek tu i tamo nešto djeluje režirano ili bar ponavljano toliko puta da je izgubilo spontanost. U ostatku, ljudi su ljudi, a ludi su ludi i film je - dobar.

***

La cité des enfants perdus (1995) Caro/Jeunet

U posljednjem kadru filma jedan se klinac, nakon što se prežderao koječega, podrigne. Gledatelj, barem ovaj, pritom točno zna kako se klinac osjeća ...

No, koraknimo unatrag. Ovaj sam film odavno htio gledati, još otkako sam vidio neke promotivne fotke, no nekako mi je izmicao. U videotekama ga nije bilo, dok je bilo videoteka, a poslije ... poslije sam, pogotovo nakon što sam pogledao "Delicatessen", počeo strepiti da mi se neće svidjeti, da je prekasno, da je to film koji bi mi više značio nekoć nego što mi na bilo koji način može značiti danas. I da, sad kad sam ga napokon pogledao, točno je sve ono što sam se bojao, s možda jednom malom iskupljujućom vrlinom ...

Točno je ono što sam se bojao jer je prepun stila - svaki kadar je dotjerivan, svaka se pojedinost s drugim pojedinostima nadmeće za našu pozornost - a cijela ta pažljiva konstrukcija osovljena je na užasno labavim nogama jedne obične izlizane pričice koja pod teretom vizualnih očekivanja skoro dva sata u mukama umire. Iskupljujuća vrlina, pak, a dokontao sam to nakon samo sat vremena pred ekranom, jest što je ovo - film za djecu (ključ ovoga čitanja je u tome što su sva djeca redom pametna, a svi odrasli redom glupi). I onda je šareno i onda je blesavo i onda skoro može proći, ali ...

Ali, motivacije i teme nisu dječje ni djeci razumljive (a nisu ni dobro napisane, kao da se jasno vide šavovi petorice scenarista) pa sve skupa šepa kao one dvije sestre spojene jednom nogom. Znači, ako se dijete hoće pred ekranom samo čuditi i plašiti - dobro. Ali ako dijete misli i počne vas pitati zašto ovo ili zašto ono, uzalud ćete odgovore tražiti u filmu jer je LA CITE DES ENFANTS PERDUS kao strip kojeg je pisao crtač: lijep, ali nesklavuren te stoga neprobavljiv.

Burp.

***

5 Centimeters Per Second (2007) Makoto Shinkai

Pa, nije bilo dugačko, to je svakako dobro ...

Priznajem, pogubio sam se malo bio, djelomice zato što filmove gledam u desetminutnim segmentima odvojenim kriškama posla, pa onda uopće nisam pokopčao da je klinac iz druge epizode filma isti klinac iz prve, a crtež mi nije bio od pomoći jer je ipak o animeu riječ gdje svaki protagonist koji izađe ispod iste ruke ionako izgleda isto, a ni imena ne pamtim, pa ... A onda sam to u trećoj epizodi pokopčao, a tek što sam ja pokopčao ona se pretvorila u kombinaciju video spota i foršpana za seriju tako da mi je prva epizoda ostala najbolja od svega, najdorečenija iako otvorena, ali i ono ostalo je bilo solidno jer kako netko reče "može o staroj priči biti riječ, ali je novi likovi i nove situacije čine novom", što je nešto što je Olivud zaboravio, a Japan još kuži, ali to je već jedna druga diskusija.

Ukratko, bilo je okej i bilo je dovoljno kratko da ne prestane biti okej u trenutku kad sam se prepao da hoće.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova