Written by: darkomacan
1/7/2012 3:36 PM

Ajd' da bar neki task kompletiram. :P

***

Spiklenci slasti (1996) Jan Švankmajer

Najgore kod SPIKLENACA SLASTI jest što su tako podatni za interpretaciju. Iako metafora, hodaju tako blizu rubu kletoga simbolizma da sve što o filmu poželim napisati djeluje kao da je sigurno već bilo napisano. Nastranu (nastrana?) radnja (radnje?), ono najočitije je kako je Švankmajer primijenio tehnike pornografije - poput ekstremno krupnih planova i naglašavanja šumova koji su inače tako uobičajeni da ih apstrahiramo - da bi osladostrastio svakodnevicu. Kombinirano s vječnim izrazima krivnje i sumnje kod svih aktera dobijamo ultimativni erotski film: sve je erotizirano, erotika je uvijek svima na pameti i svi su erotikom umreženi. Jedino seksa nigdje nema.

Ovaj dugi metar djeluje sastavljen od nekoliko kraćih ideja (bračni (ili sustanarski?) par ne dijeli priču ni sa kime osim u auzmeš epilogu), no to je učinjeno vješto, i bez previše tumačenja od strane autora. Čak ni dvojbeno najslabiji dio filma, animacija - koja nije slaba tehnički već mi se njezina nadrealnost učinila nepotrebnom u nadrealnosti koju je Švankmajer već postigao manipulirajući žive glumce skoro poput lutaka - ne odskače previše. Jesam se pitao je li je redatelj u film ugurao zbog očekivanja koja mu je nametnula brnjica reputacije ili je lutkarenje ipak njegov trajni fetiš, ali svaka je primjedba zapravo bila ušuškana filmom koji je uspio toliko pripovijedati ne rekavši u 75 minuta ni jednu jedinu riječ.

***

Hellevator (2004) Hiroki Yamaguchi

Po nekim aspektima HELLEVATOR je vrlo japanski film: po školarki u uniformi u glavnoj ulozi, po neizrečenosti (ali ne i nedorečenosti) objašnjenja svijeta i motivacije, a možda i po blood bukkakeu. Po svemu ostalom tipičan je primjer globalne filmske škole u kojem žanrovski filmovi kradu jedni od drugih bez obzira na granice i sa starom žanrovskom žudnjom da se stvori savršen uradak (nakon kojega žanr više neće biti potreban?).

Nema, nakon što se uspostavi finalna ekipa ljudi koji će zapeti u liftu, u HELLEVATORU ničega nepredvidljivoga: završetak se dade pogoditi dovoljno minuta ranije, a i kad bi se film zaustavio bilo bi vrlo jasno koga autor smatra precool da pogine (tj. koji su likovi s kojima će se vjerojatna publika ovoga filma najspremnije identificirati), a koji su previše zaglibili u dužnost i druge grijehe da bi smjeli preživjeti. No, predvidljivost u žanru nije grijeh: sve što nam treba da bi funkcionirao su duboko uvjerenje u smisao istog, bar jedan dobar twist i, kad već gledamo SF/horor, dvije kante krvi u lice.

***

Dečko kojem se žurilo (2002) Biljana Čakić-Veselič

Moraš stvarno biti muška, na zanat orijentirana pizda da bi ženi koja ti priča kako je u ratu izgubila brata rekao kako ti priču i nije baš njabolje ispričala, je li tako? Ah, pretpostavljam da je onda danas moj red da budem pizda.

Hoću reći, razumijem ja da je u autoričinoj tuzi svaka uspomena jednako vrijedna i jednako bolna te da je svakoj u filmu pokušala naći mjesta, te stoga DEČKO KOJEM SE ŽURILO djeluje baš kao da sjediš preko puta nekoga tko pokušava ne plakati dok ti priča, a dok priča skače s davne prošlosti na usputne znance i nebitne detalje i jedino vezivo svega toga su neisplakane suze. No, rezultat je da u DEČKU najmanje ima dečka. To je okej, utoliko što je tragedija preživjelih uvijek trajnija od one poginulih, ali možda je film koji je suštinski najviše o autorici onda ipak trebalo drukčije nasloviti? Jer, čak i naslovna žurba izvučena je iz jedne usputne minute filma i pripovjednom strukturom nigdje nije ni podcrtana niti naglašena.

U DEČKU ima odlične dokumentarne metraže: snimke s prepoznavanja poginulih su, sunčanom danu usprkos, pravo jezive, a neke usputno izrečene rečenice su neprocjenjive za poimanje mentaliteta i situacije. Postoje tu i neki fini filmaški zahvati, poput prelaska s osmijeha na identifikaciju lubanje po zubima, ali to ne ništi opći dojam nesklavurenosti. Kao da gledamo tri filma koji se smjenjuju baš u pravom trenutku da se ni u jednog ne bismo dokraja unijeli.

DEČKO KOJEM SE ŽURILO će vas potresti ako želite biti potreseni. To je snaga dokumenta i ženskih suza. Ali umjetnost, pa čak i filmska, bi do sućuti trebala doprijeti i bez naše suradnje, na prepad, vještinom pripovijedanja. Takvo što Biljani Čakić nije uspjelo.

***

Hotaru no haka (1988) Isao Takahata

Ma jesam, mogao sam na zadnji dan u godini odgledati zadnji film s popisa i onda o njemu sročiti par rečenica i završiti u roku. I? Bi li svijet danas bio bolji? Je li propao zato što sam se rastegnuo tjedan dana preko roka?

To se ja sad malo rogušim, a stvarni razlozi su drugdje. Recimo, film mi je stvarno bilo teško gledati. Ne smo zato što uglavnom gledam stvari dok jedem pa nije bilo baš prikladno žvakati i gledati kako dvoje siročića u ratnome Japanu umiru od gladi (nije spoiler, film vam lijepo odmah na početku kaže što vam slijedi kroz idućih sat i pol), već i zato što je jednostavno krasno napravljen. Mislio sam da me Drugi svjetski više ne može taknuti, da sam se dovoljno dramatizirane patnje nagledao, a opet sam gledajući HOTARU NO HAKA cmizdrio kao malo dijete. Zapravo, ne. Mala djeca cmizdre pred publikom, a mi tek kad smo sami, zaklonivši rukom oči da nas ni vlastiti monitor ne gleda.

Ne znam što mi je točno tu funkcioniralo: to što su djeca u pitanju ili što se s crtežima identificiram više nego s fotografijama, ali HOTARU NO HAKA uspio je izazvati tugu ne pokazujući nam skoro ništa ružno. Možda je u tome trik: podsjetio nas je kako završava sve lijepo, sve veselje, trud, nade i osjećaji. Pa smo plakali da to prebrišemo, da opet zaboravimo.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova