Written by: darkomacan
2/1/2012 6:13 PM

Forgetting Sarah Marshall (2008) Nicholas Stoller

Bilo mi je malo čudno koliko puta glavnoga glumca u filmu vidimo golog (dok glavnu glumicu vidimo kanda razgolićenu samo na lošem polaroidu) dok nisam pošao pogledati credits i ustanovio da je glavni glumac ujedno i scenarist. Onda je sve bilo jasno: čovjek je napisao film između ostaloga i zato da pokaže sve svoje adute: umije pisati, pjevati, svirati, lutkariti, a očito nije nezadovoljan ni time kako izgleda gol.

Toliku pažnju posvećujem, pak, tome detalju prvenstveno zato što teško da ću u holivudskoj komediji uspjeti naći mnogošto drugo za analizu. Film jest imao jedan ili dva obrata više od predvidljivog obrasca te je zato i trajao pola sata dulje, a možda i koju minutu predugo. No, nije bio iritantan i - što je hvalevrijedno - skoro se nikome nije narugao. Vrlo je lako moglo biti da Sarah ispadne kučka bez iskupljujućih osobina, da njezin novi frajer bude divotan na staklenim nogama ili da religiozan momak popuši, ali scenarist se potrudio da ih sve oljudi i motivira zeru iznad klišeja. U Olivudu se i to valjda računa pod senzacionalnu originalnost.

No, dakle, film senzacionalan nije, ali ako vam se po svaku cijenu gleda suvremena "romantična" komedija prilično sam siguran da ćete naći i gorih od SARAH MARSHALL.

***

Fish Tank (2009) Andrea Arnold

Hm. Da, to je točno onaj problem (lli dio problema) zbog kojih sam dosad izbjegavao friške filmove anglofone produkcije. FISH TANK je vrlo dobar film, možda i odličan film, ali je užasno predvidljiv. Jest, on tu svoju predvidljivost izvrsno koristi za anticipaciju i dizanje nerava pa ne mogu reći da ne funkcionira, ali činjenica da je od svih elemenata priče samo otmica bila nepredvidljiva činila je da se malo nervozno vrtim po stolici pa ma koliko spomenuta anticipacija bila dobro napravljena.

Predvidljivost je, pak, dobro poslužila nečemu drugome: kako su pričali s nekim mrvu težim akcentom, a ja gledao bez titlova bilo je mjesta na kojima mi je bilo skoro nemoguće razaznati dijaloge. Par puta sam se vraćao i vraćao dok ih ne bih kreknuo, samo da bih shvatio da se nisam morao mučiti: svi dijalozi su bili točno ono što sam iz konteksta mogao zamisliti da jesu. Priča filma se posve mogla pratiti na pračovječkoj gestikularno-guturalnoj razini, što je možda dio autoričine namjere prikaza duhovnog siromaštva prikazane klase, a možda simptom današnje (ili moje) prezasićenosti filmovima i njihovim tropima.

***

Dead End (2003) J.-B. Andrea/F. Canepa

Nemam opravdanja: DEAD END mi se svidio.

Film je, inače, horor i to prilično bajdnambers horor, u smislu da više manje sve znate što će se dogoditi, pa tako u 24. minuti pogodite što scenaristi na kraju misle izvući iz šupljega rukava, ali ... Nema, zapravo, ali. Mislim da mi se svidio baš zbog toga što nije pokušavao sakriti to što jest, već je - uz spasilačku notu humora - besramno rabio osrednje glumce, banalne dijaloge, nikakav budžet i klišejizirane (a opet djelotvorne) scene poput protrčavanja bijele haljine ili lica koje se pojavi iz mraka i ugasi šibicu.

Možda je sve do mene: dosta u zadnje vrijeme razmišljam o popularnoj literaturi i njezinim mehanizmima, te me svakako manje ljuti kad je predvidljivo nešto žanrvsko nego nešto ambiciozno. Možda i nije samo do mene: doživljaj gledanja DEAD ENDA bio je pomalo kao kad djeca ponovo slušaju iste priče - znaju da će se plašiti, ali znaju točno kad, i konačna utjeha leži u spoznaji da barem u žanrovskom uradku nema nikakve dvojbe u to kakav (koji) svršetak slijedi.

***

The Square (2008) Nash Edgerton

Ono što će mi iz ovoga filma najviše ostati u pameti je nekoliko kratkih Božićnh scena, posebih po tome što se film zbiva u Australiji pa su svi u kratkim rukavima i piju pivo izvaljeni na ledini dok gledaju neku predstavu. Ostatak je vrlo zaboravljiv: jest da me na početku film svojim dugim šutnjama na trenutak zavarao da gledam nešto pametno, ali nakon nekoga sam vremena shvatio da to ipak nije slučaj: gledam rutinski noir, samo s dugim šutnjama. Dobro upozrenje da autor zapravo nema što reći.

Noir inače funkcionira vrlo jednostavno: uzme čovjeka, stavi ga u kriminalni milje i pusti da se toboganom spusti do dna, pri čemu taj otkrije da su svi, uključujući i njega, pokvareni i razuzdani, da torba dolara (pa čak i australskih) vrijedi neograničen broj mrtvaca te, na kraju, da se zločin ne isplati. THE SQUARE ima sve to, ali je svejedno uspio biti dosadan, ne zainteresirati nas ni za likove ni za ishod. Fan fiction pismo žanru, uopće mi nije žao što sam drugu polovicu filma pratio tek s pola oka.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova