Written by: darkomacan
4/3/2012 12:10 AM

First Snow (2006) Mark Fergus

Postoje ideje - uobličene u priče - koje su fascinantne kad ih čovjek prvi put čuje, bilo to s osam, dvanaest ili možda dvadeset godina. Tako su lijepo sročene da ih se mora prihvatiti, jer se lijepo sročena rečenica nimalo ne razlikuje od istinite, a možda je i šije.

Kad te, pak, ideje čujete poslije, ili slabije ispričane, one ne gube na snazi - ona je zauvijek sačuvana u izvornom pripovijedanju - ali neumitno dovode do toga da kasnijim pripovjedačima strože sudimo. Konačno, koliko varijacija može istina imati prije nego što se udalji od istine; koliko možemo izobličiti ljepotu da ostane prepoznatljiva?

Tako je i s FIRST SNOW. Tko dosad nije shvatio da slijedi spoiler sam si je kriv ili jednostavno nije dosta prikaza pročitao: FIRST SNOW nam još jednom priča o tome kako čovjek od svoje sudbine ne može pobjeći i čini to iskreno, nigdje nije pogriješio, ali meni više nije osam, ni dvanaest ni dvadeset godina i ništa u ovom filmu za sebe nisam našao.

PS Sjetio sam se koji sam još film prevrtio ba obrisao nekidan - Pijanista! Ne mogu reći da je loš, ali mogu reći da mi je Geta i Holokausta preko guše te da je kontraefekt maksimalno uspješno polučen i ja odsad službeno neosjetljiv na rečenu temu.

***

Tape (2001) Richard Linklater

Hm.

Zabrinut ću se: nisu ni dva dana prošla, a ja se već ne mogu sjetiti koji sam to zadnji film pogledao. Okej, pod stresom jesam, barem dvostrukim, ali sa zaboravljenim "Pijanistom" to već čini pravilo, što mi se ne sviđa.

A film, TAPE, sviđa li mi se on?

Hm.

Ne mogu reći da je nezapamtljiv, čak ni da mi se nije svidio (nakon njega imam puno bolje mišljenje o Umi Thurman kao glumici, a i smiješno je bilo vidjeti Wilsona iz Housea mladog i mršavog), ali je nekako - predvidljiv. Ne zapletom, koji je solidno odrađen po minimalističkim zahtjevima teatra, nego ... svime. Da mi je netko rekao da ću gledati film snimljen po kazališnom komadu koji se zbiva u jednoj sobi s tri glumca, točno bih ovako zamislio ritam sukoba i obarat kako je to izvedeno u TAPE. Ono, sve po propisu, uključujući i moralne pouke, ugodno za gledati, ali na kraju nekako bez iznenađenja i nekako ...

... hm.

***

Kiss Kiss Bang Bang (2005) Shane Black

Dva su razloga zašto ove godine gledam filmove iz zadnje dekade. Jedan je što imam predrasude protiv njih, a nije zdravo imati predrasude i nikad ih ne preispitivati. Drugi, tajni, razlog je što sam se - od silne odgledane kvalitete - zaželio glupih i veselih filmova kakve sam nekad često gledao, malo kao što dvaput godišnje moram pojesti govno od mekdonaldsovog hamburgera, a da ne znam zašto.

I onda je KISS KISS BANG BANG tu, u teoriji, divno legao. Samo sam ja malo glup pa sam zaboravio da sam u međuvremenu unekoliko omatorio i da me "bang bang" ne veseli ni blizu kao prije, kad sam bio besmrtan. Gledat ću pucnjavu, ako je mračna i okrutna i tragična, ali u veselu pucnjavu - u kojoj se naš junak dočepa pištoljčića pa izvede balet i poskida sve negativonje kao od šale - u nju više ne vjerujem. A u "kiss kiss" više ne vjeruje Hollywood pa, iako smo u ogledalu načas mogli nazrijeti par sisa, snošaj je i ovom filmu, naravno, morao biti prekinut.

Te sam tako i ja mogao prekinuti gledati ovaj film u bilo kojem trenutku - iako mi je Downey drag a Kilmer nikad nije imao prikladniju logu - a nakon što sam ga odgledao ne mogu vam ispričati ni o čemu se radilo. E da, malo mi je na jetra išla naracija, razbijeni četvrti zid i metapripovijedanje, ali manje nego što sam lamentirao nad godinama kad nisam znao što slijedi i kad su me još palila uzbuđenja koja KISS KISS BANG BANG posve pristojno upakirano nudi.

***

The Last Hangman (2005) Adrian Shergold

Možda to pričam obranaški, opravdavajući neke svoje kreativne izbore i eventualna nedosegnuta očekivanja, ali čini mi se kako je umjetnost - barem promatrana kroz kult autora - tlapnja. Nije, naime, umjetnost sve što proizvede onaj koji se naziva umjetnikom već je umjetnost ono na što netko od publike emotivno reagira. To se ne može planirati, to se ne može ponoviti i zato je maksimum koji netko tko se umjetnošću bavi može učiniti u tom smjeru da svlada zanat.

Zanat je ono zašto volim Britance. Scenaristi THE LAST HANGMANA imali su rutinerski posao obrade povijesnih činjenica i memoarske građe u priču. Režiser, koliko mi brz pogled na filmografiju mu kazuje, isto nije neki auteur već čovjek koji radi svoj posao, u idealnom slučaju nevidljivo. Glavna zadaća glavnoga glumca je da bude što bezizražajniji kako bi i najmanja emocija bila vidljiva i, što je teže, čitljiva. I svi su oni potegli kao konji da naprave film što ga je, na prvi pogled, mogao napraviti bilo tko. Ali, brus! Bilo tko je mogao napraviti ženu-rospiju, ali nije bilo tko mogao tome kontrapunktirati scenom tihe podrške. Bilo tko je mogao odnos Tisha i Tosha dovesti kamo je doveden, ali nije bilo tko mogao suhe dnevničke riječi presložiti i izvesti tako da nam se stegne grlo. THE LAST HANGMAN cijelo vrijeme našu simpatiju odvlači k zatvorenicima, ali mi i dalje navijamo da ručica svaki put bude povučena - ne što bismo bili krvožedni već što ne želimo da naš junak, koga isto tako volimo i razumijemo, izgubi samoga sebe.

S temama dužnosti i smrtne kazne THE LAST HANGMAN me nije mogao promašiti. Pa me pogodio temeljito, gledao sam ga nesmiljenim zadovoljstvom, a ne po - dužnosti.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova