Written by: darkomacan
8/14/2012 3:19 AM

Apsolutnih sto (2001) Srdan Golubović

Mislim da sam već govorio kako s određenom nelagodnošću gledam domaće filmove, nelagodnošću koje nema kad čitam domaće stripove ili čitam domaće knjige, pa ma kako manjkavi ti potonji bili. Ni sam nisam siguran u čemu je razlog: vidim li filmove kao prodornije i konkurentnije pa posljedično strepim kakvu će recepciju doživjeti te ih zato i sam motrim s po dva skalpela u svakoj ruci, bodući si oči u očaju na svaki ugledani propust? Tko će ga znati, ali činjenica je da domaće filmove gledam kao kad ocjenjujem prozu prijatelja: s mržnjom i naklonošću, a bez opraštanja. Sve manje od savršenoga, gine.

APSOLUTNIH STO je dobar film, ali je daleko od savršenoga. To što vidljivo nije bilo previše para da ga se snimi još mu je i najmanja boljka, jer dodaje općem sirotinjskom ugođaju. Veći je problem što mu u filmsko pripovjedanje ulijeću segmenti koji mogu proći u literaturi, ali ne i na filmu (ono kad nam cijelu prošlost Igora i sjedokosog krimosa istovare u jednoj rečenici), ili kad se vidi da su neke od najboljih sekvenci kazališne, čisto dijaloške (razgovor, opet, Igora i sjedokosog). Dijalozi su generalno bili dobri (razlika između srpskih i hrvatskih filmova jest u tome da rečenice iz srpskih čovjek stvarno čuje na beogradskoj ulici dok su one iz hrvatskih životne kao preparirani medvjedi), kao i glumci, ali dramaturgija i režija su štucale cijelim putem: krešendo prvoga čina bio je jači od bilo čega što mu je uslijedilo, neke scene (mislim na nogomet na krovu) ničim nisu bile najavljene pa ničemu nisu ni poslužile, i film kao da se cijelo vrijeme kolebao koju nam to priču zapravo priča.

Na kraju se odlučio za balkansku varijantu noira - onu u kojoj protagonistu ne slijedi pad ako je publika na njegovoj strani, bez obzira na počinjeno - za neku vrstu moralnoga sivila gdje svatko, od klinca do policajca, kroji svoju pravdu kako bi ikakve pravde uopće bilo na podlozi beznađa, propalih snova, derutnih zgrada i blijedoga sunca.

***

Ben X (2007) Nic Balthazar

Odat ću vam jednu tajnu: meni možete strašno lako lagati. Dokle god se vaše priče drže više manje realnoga okvira (neću vam povjerovati da ste bili na Marsu, ali ću vam povjerovati da ste vidjeli duha Dražena Petrovića), možete ispričati što god želite i ja ću vjerovati, ako ništa drugo, da vi to vjerujete. A kad otkrijem da ste lagali, bit ću ... razočaran? Tako nekako. Vjerojatno i povrijeđen jer stvarno neću vidjeti zašto je to bilo potrebno.

Tomsojerovskim krajem BENA XA bio sam pomalo razočaran pa sad, unatraške gledano, zaključujem da mi se učinio lažnim, da mi je podmetnuo prilično nategnuto razrješenje u ime hepiendinga. No imao sam problema i s početkom: ozbiljnim bojama, prestarim glumcem i eksperimentalnim režijskim rješenjima BEN X se trudio izgledati ozbiljno i odraslo, lagao mi je i lagao dok nakon nekih četrdesetak minuta nisam shvatio da zapravo gledam dječji film. Poslije toga bio mi je bolji jer je sve - nadugačko objašnjavanje, sporo odvijanje, karikaturalno karakteriziranje, vječno soljenje gledateljske pameti - imalo smisla. Nije u konačnici - uglavnom zbog soljenja koje je presolilo - bio jako dobar, ali je ostao vizualno zapamtljiv i prilično okej, za dječji film o autizmu.

A ona moja tajna ... je l' i to autizam neke vrste? Propust u odgoju? Slijepa mrlja?

***

Harsh Times (2005) David Ayer

Pokušao sam si bio nabiti ritam gledanja i recenziranja i lako je bilo gledati film do film i pol dnevno - ako i ne valja, gledaš u strop, čistiš nokte, provjeravaš poštu - ali me dnevno zapisivanje nakon nekoga vremena umorilo: ono, učinilo mi se da pišem istu stvar na različite načine pa rekah sebi "odmori". Odmorio se malo jesam, ali sam zato upao u drugi problem: otvorim danas folder odgledanih i zinem. Ne mogu se sjetiti koji je q bio HARSH TIMES. A ništa, makar sam si razjasnio osjećaj da pišem istu stvar na različite načine: gledam istu stvar ispripovjedanu s varijacijama pa nije ni čudo.

HARSH TIMES je, na jedan način, kao "Apsolutnih sto" koji je bio kao "Biyeolhan geori": gledamo krimosa i čekamo da se spotakne. Pričem nema nikakve sumnje da će se spotaknuti i zanima nas samo koliko ga režiser voli, što ćemo vidjeti iz toga kakvu mu je sudbinu namijenio, i koliko smo ga zavoljeli mi, što ćemo pak saznati iz toga koliko nam se završetak bude svidio. Moj rezultat: David Ayer je pokvareno đubre koji je - spoiler! - ubio Christiana Balea samo da bi kritizirao američku administraciju, a Christian Bale je zapravo dobar glumac kojeg ja ne volim pa ne volim tako da bi me Ayerova poanta promašila i kad bi mi skvičala patka za američkom administracijom.

HARSH TIMES je, rezimirajmo, u jako lijepi celofan upakirano temeljito prožvakano i još temeljitije izlučeno sranje.

***

Juno (2007) Jason Reitman

U filmovima normalno nikad ne primijetim glazbu ... ako nije riječ o mjuziklima. Al' u Juno nekako nisam mogao izbjeći cijeli set retro veselih pjesmica. Sad, il' su me pogodili u neku zaboravljenu notu djetinjstva ili se redatelj preagresivno trudio da ozbiljnu temu zaodjene u vesele note kao što ju je ogrtao i veselim bojama, ne znam.

Film je na kraju idimi-dođimi. Scenaristici je najviše bilo stalo do toga da joj junakinja (a, koliko ide, i svi ostali) ispadne kul pa su najveća vrlina filma dijalozi koji zvuče kao da se ona u svojoj glavi nadmeće u repličarenju sama sa sobom, kroz mnoga usta. A kako je samopouzdane i kul ljude lijepo gledati, onda je i JUNO bilo lijepo gledati, ali treba reći da je svaki ozbiljniji zakutak zaobiđen što je brže moguće, a završna rečenica o naročitosti glavnih likova natakarena ondje kako bismo tu činjenicu spoznali jer dotad uopće nije bila razvidna.

Bar meni nije. Vidim da sinopsis na IMDBu spominje neuobičajenu odluku glavne junakinje - koja se meni činila skroz normalna - pa je možda opet riječ o kontinentalnoj razdjelnici mene i Olivuda, ako već ne o činjenici da sam davno pao s Marsa i još odskakujem.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova