Written by: darkomacan
10/6/2012 6:00 PM

Dolls (2002) Takeshi Kitano

Ne volim one kritike filmova koje prepričavaju sadržaj, načelno ne volim kritike koje ističu ono što je očito (iako, kome očito?), a ne volim ni one koje ubodu nešto što je meni promaklo, iako iz posve drugog razloga: učine mi da se osjećam manje vrijednim i generalno glupim.

Tako to neko tumačenje koje kaže da je cijeli film DOLLS ono kako lutke iz predstave zamišljaju život ljudskih bića. Ne znam je li to istina, ali dobro zvuči, zvuči kao nešto što je dovoljno apstraktno da bi moglo biti autorova polazna točka (je li? nisam provjeravao) i onda me malo muči što se toga i sam nisam sjetio iako - kako sam mogao? Film me uhvatio prvim kadrom - "ono kad" vam je jasno da gledate nešto što još nije snimljeno, nije viđeno - i odvalio drugim ("vezanim prosjacima") pričem im nisam shvatio ni značenje ni povezanost, osim ako povezanost nije bila proizvoljna i samo autoru jasna, kao što je razlog vezivanja bio jasan samo prosjacima. Navedena interpretacija doživljaja lutaka nije mi uopće pala na pamet niti sam je ičim, nakon što sam ponovo odgledao početak, uspio potvrditi. No, prokleto dobro zvuči.

Kao što je prokleto dobar i film. Utjecaje Kurosawe (jake boje i omnibusnost) sam i sam uspio uhvatiti, a ono što zovu statičnošću meni se učinilo mangastičnim pripovjedanjem, no glavna kvaliteta mi je bila što su se jednostavne i patetične priče činile svježima i držale mi pozornost napetom naizgled bez truda i skoro bez ikakve naglašene drame. Na kraju mi opet ništa, kao ni na početku, nije bilo jasno, ali nije mi bilo ni krivo.

A to itekako govori u prilog ovom filmu.

***

Noroi (2005) Kôji Shiraishi

Scena u kojoj prvi i možda jedini put prije finala vidimo duha izvedena je vrlo pametno i vrlo klasično: kamera je polako prošla jednim putem, a kad se vraćala u daljini smo - jasno, ali sićušno - ugledali priliku koje ondje prije nije bilo. Prilika se nije micala, nije prijetila, nije radila ništa strašno, ali ja sam - na taj jedan slastan trenutak - protrnuo od sraza s, ako već ne natprirodnim, a onda neočekivanim.

Priče o duhovima su zapravo vrlo jednostavne: one se, uzduž i poprijeko kultura, trude dokazati da lažemo kad tvrdimo da smo racionalni, da jedva čekamo da netko razmakne zavjesu sunčeve sigurnosti i pokaže nam noćnu, strašnu, stvarnu stranu našega uma. Na jednoj ili dvije mrvice vidljive neobičnosti te na puno odglumljenih posljedica straha NOROI gradi solidan žanrovski domaći rad, no ne puno više od toga. Završetak opterećen tumačenjem možda je doprinio tomu: kao što su najbolje epizode Dylana Doga one s više emocija nego logike, tako se ni NOROI nije trebao truditi naći razlog. Kad shvatimo čega bismo se trebali bojati, kad to opišemo i vidimo, onda to nekako namah postaje manje strašno.

Barem u slučaju natprirodnoga.

***

Restrepo (2010) Tim Hetherington/Sebastian Junger

RESTREPO je zanimljiv film - jer je bio tamo gdje ja nisam bio pa sam mogao nazočiti svačemu novome, od ofarbanih brada pa do instant bedema - ali nekako mi se čini da su autori htjeli da bude i emocionalan, a možda i dirljiv. E, tu su me temeljito promašili.

RESTREPO je, da prepričam na brzinu, dokumentarni dnevnik boravka neke američke jedinice u afganistanskim gudurama gdje su sagradili uporištance nazvano po prvomu poginulomu iz jedinice. Pristup, svjesno ili neizbježno, imitira pomalo onaj iz Band of Brothers: scene života i ratovanja izmjenjuju se s intervjuima rađenim poslije povratka u Europu, ali dokument ovdje klecne pred fikcijom. Dok su BoB uspjeli profilirati likove u glavnoj radnji pa je onda vidjeti ih uživo bio i bonus i komentar, ovdje tijekom akcije ne raspoznajemo skoro nikoga pa se ni za koga ni ne vežemo; sav karakter koji likovi imaju dan nam je u intervjuima, kad je za sućut kasno budući nam je jasno da su preživjeli.

No, možda je problem identifikacije i empatije mrvu dublji i osobniji od čisto filmskoga? Apolitičan kakav jesam, naime, čak i ja mislim da Amerikanci nemaju što tražiti u Afganistanu pa mi nije uspjelo "love the soldier, hate the war" - navijao sam za suprotnu stranu, onu o kojoj nitko nije u tom času snimao dokumentarac.

***

Hangover (2009) Todd Phillips

Sjećam se kad mi je prvi put uspjelo složiti priču od raznih niti koje su sve utjecale jedna na drugu i koje se jedna od druge nisu mogle razmrsiti. Bio je to zasluženo divan osjećaj, ta svladana vještina, no s njim je postupno došla spoznaja da je to sve što to jest: vještina. Može je se svladati, može je se uvježbati, ali ako se ne pomakne dalje, sva ta vještina postaje samo trik, samo formula.

Zabavio me HANGOVER (najdraži mi je bio vic s holokaustom), ali ne mogu zato lagati i reći kako je bila riječ o ičemu većem od formule. Likovi su poznati, ritam je poznat, struktura je poznata, osjećaj koji želi izazvati također je poznat. HANGOVER je dobro uvježban trik, a mi smo mu zapljeskali jer ... jer ponekad se uželimo hamburgera, kuruze ili predvidljivih filmova.

Ja se samo nadam - provjeravao nisam - da je film pisao netko tko je formulu tek otkrio, a ne neki rutiner. Nije velika razlika u rezultatu, možda, ali htio bih misliti da je tu bilo bar malo ljubavi, a ne samo gimnastika zanata.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova