Written by: darkomacan
7/27/2014 2:22 PM

Hwanghae (Hong-jin Na, 2010.)

Što se dogodi s onim Šogun kuhinjskim noževima koje ni svi šoping kanali svijeta ne uspiju prodati? Kupe ih korejski filmaši da bi naoružali bande u svojim filmovima.

Šalu na stranu, HWANGHAE je korejski noir (iskušenje da kažem "giallo" je veliko) po klasičnom receptu maloga čovjeka u velikim govnima. Mislim da sam, par sati nakon što se film zaključio, uspio dokontati 80% tko koga, zašto i za koje pare, ali to ionako nije bilo bitno: bitan je bio spektakl prijespomenutih noževa, lomljave automobila i tišine.

Ne znam koliko je uživanje u automobilskim potjerama kod mene nostalgični refleks (bile su glavna fora kad sam bio mali, poslije su ih polako zamijenili specijalniji efekti i moglo ih se vidjeti samo u "Kobri 11"), ali činjenica je da sam gledajući HWANGHAE osjećao blage srse uzbuđenja dok je lim lupao o lim, srse koje mi savršeno usklađeni digitalni efekti odavno ne pružaju. Je li to nalik onome guštu iz cirkusa kad znaš da je sve navježbano, ali ipak postoji mogućnost da netko skrha vrat ili je ipak stvar u tome da sam i sam zreo za otpad? Nema veze, bilo je dobro.

Također je bilo srazmjerno malo priče. To je doprinijelo nekontanju onih 20% zapleta, ali mi je također dalo misliti o nečemu drugome: nijeme scene (govorim o govoru, ne o zvucima) uzimaju više vremena da nam nešto pokažu, ali subjektivan dojam je, paradoksalno, da traju duže nego što traju: nakon prvih sat vremena HWANGHAE imao sam dojam da ga gledam barem sat i pol. Jesam li time, onda, na vremenu dobio ili izgubio?

Ukratko, HWANGHAE remekdjelo nije, no tražite li dobro snimljen žanr onda ćete ga prije naći ovdje nego tamo gdje su bande naoružane pucaljkama.

***

Pacific Rim (Guillermo Del Toro, 2013.)

Pozor: bit će spojlera. Jest, točno tolko hejtam PACIFIC RIM da ga se ne libim ni spojlati.

Neki hejtovi u šaržeru nisu mi ništa više od oldtajmerskih gunđanja: pustite tih sat vremena razvoja karaktera (razvoja? karaktera?) kvragu, ako sam došao gledat šoranje s nemanima onda mi dajte da gledam žeženo šoranje s nemanima; a kad smo kod šoranja, onda bi kamera koji put mogla hanut to kvazirealistično "usredakcijesmostolicasetrese" zujanje i dat nam da koju neman pogledamo u facu bez pauziranja filma. No, ostali hejtovi su pravi, dubinski.

Recimo, kaže meni otprilike Bushido, da je mislio kako će mi se svidjeti shonen-aspekti filma. Kako mi se ne bi svidjeli, mislim ja, ali gdje su? Jest, film je mecha i to je provjereni podžanr shonena, ali ta površna sličnost je najbliže što PACIFIC RIM shonenu prilazi. Jer, koje su bitne karakteristike shonena? Bakuman to lijepo tumači: prijateljstvo i čast. A koje su bitne karakteristike PACIFIC RIMA? Sve samo ne prijateljstvo i čast. Borci su u PR motivirani osvetom (ego-trip), seksom (ego-trip), kurčenjem (ego-trip) ili čistim ego-tripom (ego-trip). Ni trunke pozitive, ni trunke esencije ratnoga filma: ako nam je dužnost umrijeti, onda nam je čast da to činimo s prijateljima. Del Toro toliko ne razumije to o čemu nam priča da žrtvuje sve i svakoga, osim glavnoga junaka, ne kapirajući u svojoj tupoj bikovskoj glavurdi da time junak totalno gubi na glavnosti, a bormeš i na junaštvu.

A o tome kako su najbolji kineski i najbolji ruski tim žrtvovani samo da se pokaže da je Amer u krntiji ipak najveća faca nećemo, je li? A o tome kako se u džejmsbondovskoj završnoj sceni junak i junakinja nisu ni poljubili, a kamoli što džejmsbondovskije obavili, jer bi to bilo međurasno pa valjda problematično, isto tako nećemo, je li? I ne trebamo, jer svaka bi dublja autopsija Rim na Pacifiku prokazala kao fan-fictionastu frankenštajnovsku skrpotinu dijelova drugih filmova koji se ovdje trude gegati kao cjelovito biće, ali se raspadaju od prvoga oštrijeg pogleda.

PACIFIC RIM je, rječju, toliki izmet da mi nije bilo čak ni drago što je Ron Perlman preživio. Etomugana!

***

Inside Llewyn Davis (Ethan & Joel Coen, 2013.)

Gledam ja "Lawless" koji je "period piece" (nekad smo to prevodili kao "povijesni film", ali povijest je u međuvremenu dosegla bar godinu moga rođenja – vidi, primjerice, seriju "Endeavour" – pa bih taj prijevod nekako izbjegao) i mislim si kako postoje ukupno dva razloga da se fabula izmjesti u neko prošlo vrijeme, vrijeme kojem pisac nije nazočio: ili mu treba odmak da bi govorio o svome vremenu ili hoće nekom cakom obojiti žanrovsko djelce. Onda shvatim da je "Lawless" rađen po predlošku knjige nekoga Bonduranta, a kako se tako zove i familija u filmu nije daleko zaključak da je moguć i treći razlog: obiteljsko sjećanje, ostavština, dug, kako bilo. Te tako gledam "Lawless" neko vrijeme da bih zaključio da može i stoput biti obiteljsko sjećanje, ali da rezultat nije ništa više nego žanrovsko djelce, ne naročito dobro, samo s kapljicom više destiliranoga lokalnog kolorita.

INSIDE LLEWYN DAVIS, pak, je onaj drugi slučaj: vanvremenske dvojbe čiji dvoznačan rasplet dobija na snazi smještanjem u određenu (premda ne nužno dokumentarnu) vremensku točku. Htio sam ga mrziti kad je počeo, ali ni pet minuta poslije zaljubio me.

***

Rush (Ron Howard, 2013.)

Postavimo kontekst: Hrvatska igra s Meksikom za kvalifikaciju u osminu finala Svjetskoga nogometnoga prvenstva, ali ja odlučujem ne upaliti televizor nego na terasi završiti gledanje RUSHA na laptopu, sa slušalicama u ušima. Film adaptira epizodu koje se sjećam iz djetinjstva: Niki Laudu u zapaljenom automobilu, plus sva okolna zbivanja kojih se ne sjećam. Zašto je nešto otprije četrdeset godina bitnije od onoga što se zbiva ovoga trena?

Formula 1 je tad bila velika stvar. Meni ne toliko – nemam navijačko-promatrački gen pa sam se za formulu nakratko zapalio preko Alana Forda i "Gužve u Monte Kablu" – ali ako sam čak i ja znao za Laudu, Andrettija, John Player Special cigarete i lotuse, onda je jasno koliko je taj sport prožimao svačiju svijest. To da je Niki Lauda izgorio bila je senzacija, puno veća od toga da se oporavio da nastavi sezonu (to sam doznao tek jučer u filmu), a najveća stvar u RUSHU bila mi je gledati to neko doba kojeg se i sjećam i ne sjećam, godine u kojima sam po prvi put pojmio svijet i koje još uvijek oblikuju moje shvaćanje istoga. Nije to nostalgija, nije idealiziranje: ne mislim da je tad bilo ni bolje ni dobro, samo mislim da sam tad prvi i zadnji put bio doma.

Prekinuo sam gledanje RUSHA nekih pola sata prije svršetka. Ne zato što ne bi valjao: poslije sam mu se vratio i jedina stvarna primjedba jesu glupe naracije u prvome licu, koje su valjda nužne da bi današnjem gledatelju (ali ne i nama iz 1976.) protumačile kako se tko osjećao i zašto je što učinio, već zato što me grizla savjest što sam se izopćio iz ovoga vremena, što ne dišem skupa s nacijom. Upalio sam televizor u 71. minuti utakmice, dok je rezultat još bio nula-nula i nekoliko idućih minuta gledao kako nam Meksikanci pune mrežu kao da su samo mene čekali. Nisam osjetio ništa.

Možda hoću, ako netko za četrdeset godina snimi film o tom trenutku. Možda tad zbilja hoću?

***
The Grey (Joe Carnahan, 2011.)

THE GREY nije dobar film. Ima par dobrih čovjek-protiv-prirode scena, ali inače u najboljem slučaju titra vuku jajca. Dijalozi su koma od klišeja i nepotrebnosti (film bi bio bar 50% bolji da nijedna riječ u njemu nije izgovorena) ali je autor u njih preočito zaljubljen, produbljivanje likova je smiješno, lišavanje likova rasipno, kamera sve što je zanimljivo snima s 5 cm udaljenosti što nama dalekovidnima ništa ne znači, a filozofija priče je isprazna (imalo bi nekog smisla gledati kako vjernik gubi vjeru ili je nevjernik stječe; nikakvog smisla nema gledati kako nevjernik ne nalazi vjeru ... osim što Liam-nevjernik ni inače nije nevjernik samo je njegov Otac zemaljski, ali pustimo to). E, i ne završava se čovjek-protiv-prirode priča otvorenim krajem. Ne, ne može.

Djelomice sam preskakao duga gacanja krajolikom i sve što mi se činilo dosadnim pa THE GREY nisam ni trebao recenzirati, ali na koncu to ipak činim, da ne ostane sve otvoreno. Ponovimo za kraj: ne valja.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova