Written by: darkomacan
2/16/2010 8:13 AM

Schindler's List (1993) Steven Spielberg

Kad je bio u kinu, rekao sam "Ne želim ga gledati". Kad je došao u videoteke, rekao sam "Ne želim ga gledati". Kad je bio na televiziji, rekao sam "Ne želim ga gledati". Onda je dospio na listu preporuka i znao sam da nema mrdanja i da ga moram pogledati. No, i dalje mi se nije dalo. I dalje mi je trebalo skoro tjedan dana da ga pogledam u epizodama. Zašto, o zašto?

To nije zato što ne bih volio Stevu Spielberga. Naprotiv i dapače. To nije ni stoga što bih mislio kako je njegova sentimentalna crta neprimjerena prikazivanju teme kao što je holokaust. Ne. To je zbog holokausta - puna mi ga je patka.

Znam kako to zvuči i nerado to uopće spominjem, a ako i spominjem onda je to zbog MAUSA, stripa o holokaustu kojeg sam nedavno čitao tri puta tijekom pripreme izdanja i koji mi se svaki put činio sve briljantnijim. To mi je dozvolilo oprostiti si nervozu koju imam oko teme - jer očito nisam nervozan uvijek - te istražiti zašto MAUSA volim, a ne volim "U ime svih mojih". U "Band of Brothers", recimo, mi je puno više bilo žao onog likvidiranog Nijemca iz Ohija nego cijele Auschwitz epizode. Rezultat istraživanja je dvojak: zbog humora i tuposti.

Humor u Mausu - samomrzeći humor, ali humor - daje mi nužan kontrapunkt svetosti same teme. Šest milijuna mrtvih jesu užasna činjenica, ali s ponavljanjem unedogled ona jednostavno gubi svoju jačinu. Ja imam nizak nivo empatije, priznajem, i ne uspijeva mi se zgražati nad činjenicama. Plakat ću nad fiktivnim likom koji me je prethodno zabavio, ali pojedinačna snimljena likvidacija ma i svih šest milijuna Židova kod mene rezultira samo tupošću.

Ne znam koja je bila Spielbergova namjera sa Schindlerovom listom ponad one očigledne - ispričati priču koja ga se dojmila - a nije ni važno. Film sam gledao sedam dana ne zato što je bio prestrašan za uzimanje naiskap nego zato što bi mi svakih petnaest minuta do pola sata bilo dosadno. Scene s Oskarom Schindlerom? Zakon. Male priče likvidiranih Židova? Tupost. Do kraja sam se više zbližio s Ralphom Fiennesom nego s djevojčicom u prepatetično ružičastom kaputiću.

Još jedno treba reći: svemu navedenom usprkos, Spielberg me svejedno uspio rasplakati - scenom kad se Schindler mijenja i počinje sastavljati listu. Otupjelom od nasilja, ganuo me tračak dobrote. Kako Stevo nije glup i kako se film zove tako kako se zove, pretpostavit ću da je baš to i želio, te da je crno-bijelo karakteriziran hagiografski prikaz holokausta namjerio tomu da kad pukne Schindler prepuknem i ja.

***

Bad Day at Black Rock (1955) John Sturges

Razlog zašto nisam odmah zapisao impresije o BAD DAY AT BLACK ROCK leži u tome da su mi impresije bile glupave. Primjerice, da mi je Spencer Tracy faca, pa makar cijeli film držao ruku u džepu pretvarajući se da ruku nema. Što je sve točno, ali nije neka zapisivanja vrijedna impresija.

Svi drugi dojmovi bili su rasplinuti i nedorečeni. Feeling westerna, recimo - stranac u gradu zavodi red - pod jedva navučenom modernom krinkom. Zatim dojam da je film na popisu preporuka sigurno završio s neke američke liste jer ima u njemu one moralne podobnosti (Spencer Tracy iskupljuje svojim činom Ameriku od srama zbog interniranja i maltretiranja Japanaca za vrijeme II. svjetskog) i samodopadnosti koja je tipična za američke filmove koji bi se jednom rukom bavili važnim društvenim temama, a drugom nogom čvrsto držali nekog komercijalnog žanra. Na hibride, to jest, koji pucaju i na odobravanje kritike i na prodane ulaznice.

Sve maloprije navedeno navodi da zaključak da mi se film nije trebao svidjeti, ali ... jest. I vjerojatno to ničim ne mogu objasniti no činjenicom da je, nabrojenom usprkos, riječ o dobrom filmu. Filmu koji tako lijepo vozi, pričajući što ima a ne preopterećujući po svaku cijenu čula, i koji me tako zainteresirao za svoje ne naročito duboke likove i jednostavan zaplet da sam se na sat i pol pustio posao i guštao se gledajući. Na finoj granici arhetipa i stereotipa ostao je s prave strane.

Umberto Eco, u eseju kojeg sam naknadno i slučajno pročitao, hvali BAD DAY AT BLACK ROCK zbog umijeća razvlačenja. Dok bi Tex Willer razvalio negativca čim bi se ovaj prvi put iscerio, Spencer Tracy je sat vremena gutao govna prije nego što je Karla Maldena naglavačke izbacio kroz vrata zalogajnice. Bit će da je i u tome razlog što, iako su oba u suštini westerni, BAD DAY i Spencera volim, dok Texa baš i ne.

***

The Grapes of Wrath (1940) John Ford

Kako čovjek ogladni gledajući ovaj film!

Okej, prethodna rečenica može zvučati kao da se zajebavam, ali je zapravo zamišljena kao pohvala. Kad sam odgledao film, otišao sam do hladnjaka i pojeo paradajz, a da nisam bio zapravo gladan - moja je glad bila odraz gladi koju sam gledao ta dva sata. Ako je cilj umjetnosti sublimacija života i izricanje sublimiranog kroz univerzalno razumljive oblike, onda THE GRAPES OF WRATH rade majstorski posao.

Do jednog trenutka, to jest. Nisam "Plodove gnjeva" čitao kao knjigu pa ne zna koliko je to do predloška, ali dio nakon dolaska u Kaliforniju nije mi bio emocionalno razoran kao cijeli put iz Oklahome. Dajte da to pokušam nekako objasniti ...

U Oklahomi nema vanjskog neprijatelja. To jest, nevidljivog vlasnika zemlje možemo komotno otpisati kao elementarnu nepogodu, razlog za početak priče. Prava drama je na putu, kad se sirotinja nađe protiv sirotinje, i kad vidimo kako su labave rodbinske, rođačke i ljudske veze koje ih spajaju naspram sila opstanka. Na tom je putu svaka minuta odlična. Onda, jednom kad Joadovi stignu u Kaliforniju, neprijatelj biva kristaliziran: svi su zempljoposjednici zli i izrabljivači, država je pozitivac, šerifovi zamjenici su zli, sirotinja je dobra. I dalje je to dobar film, sjajno snimljen i ispričan, ali tih zadnjih pola sata, ili malo više, jesu pamflet, socijalna kritika ili kako vam drago. To je zanimljivo, to je u datom trenutku bilo važno vidjeti ali je na nekom općeljudskom nivou manje vrijedno od onoga što mu je prethodilo. Jer, što god se Tomu Joadu otad dogodi, dogodit će mu se u borbi koju je sam izabrao, pa će čak i smrt imati smisla, kojeg u prelasku nije imala.

Spomenuto se čak ni ne usudim nazvati manom - iskreno, bilo je određeno olakšanje glad zamijeniti gnjevom - tako da film ostaje snažnim i vrijednim djelom, pretpostavljam kao i roman po kojem je snimljen.

U fusnoti, bilo mi je zanimljivo vidjeti kako nisu sve bitne rečenice dane Fondi već je svaki lik imao svoju svrhu i svaki glumac svoj zvjezdani trenutak. I sporedne su uloge bile - uloge.

A učinilo mi se i kako je Spielberg puno gledao Forda kad je bio mali ...

***

Jungfrukällan (1960) Ingmar Bergman

Lagao bih kad bih rekao da djelić mojih razloga za gledanje propuštenih klasika nije bio u nadi (očekivanju?) kako oni neće opravdati svoju reputaciju (i tako me odriješiti krivnje što ih nisam odgledao u, recimo to tako, formativnim godinama. Kako ću, ono, moći reći da sve je to lijepo ali ih je vrijeme, jadne, ipak pregazilo.

I onda Bergman pregazi mene.

Ali, ono, totalno me pregazi. Pogledao sam DJEVIČANSKI IZVOR prije skoro mjesec dana i nikako da smognem snage o njemu riječ napisati. Ono, nisam dostojan, je li ... A kad sam ga gledao, odgledao sam mu možda pola sata - da ne spojlam sad onima koji nisu gledali, ali do trenutka prestanka idile - i morao sam ga zaustaviti jer mi je bilo gotovo fizički mučno od poistovjećivanja s junakinjom kojoj se urušio čitav svijet. Stao sam, dakle, i nisam ga ponovo otvarao jedno dva tjedna od čiste nelagode, od straha što me čeka, od bojazni može li se taj film dostojanstveno nastaviti. No, itekako se nastavio, još dublje, još crnje, a i onda smo bili tek na polovici filma i svi su likovi tek morali odigrati svoje uloge.

Uh.

DJEVIČANSKI IZVOR je briljantan film - a baš je film, pripovjedanje slikom primarno, sve drugo sekundarno - koji je gotovo ni od čega napravio priču baš o svemu. A ovakvim balavcima poput mene poslužio je i kao lekcija iz poniznosti.

Ono, totalna.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova