Written by: darkomacan
3/12/2010 2:02 AM

Waterland (1992) Stephen Gyllenhaal

Postoje filmovi za koje valjda od prve sekunde znam da mi ih se ne da gledati. Nisu svi iste vrste, a nisu svi ni katastrofalni, samo znam - čim bacim pogled - da me ne zanimaju. Te tako ja bacim pogled na WATERLAND, vidim tu neku ravnicu, valjda nešto svira (muziku slabo registriram), nad ravnicom piše "Jeremy Irons", krene naracija o voice-overu i meni se dalje ne gleda.

Ali moram.

Pa kako moram, tako sam i dogledao, ali dojam mi ama baš ništa nije popravilo. I opet: nije riječ o lošem filmu - tu neku priču koju je krenuo ispričati, ispričao je korektno - ali u tom času (ili dugoročnije?) ja za dani žanr nisam bio zainteresiran. Pri čemu riječ "žanr" koristim namjerno: iako ovaj film pretendira biti nekakva nadžanrovska drama, zapravo se u svakom aspektu - ritmom, fotografijom, izborom glumaca - posve uklopio u žanr priča o odrastanju.

Zapravo, mislim da mu zamjeram što je sve u njemu bilo baš kao u nekim drugim filmovima, samo ne tako dobro kao u tim drugim filmovima. Sve je bilo korektno, naučeno, ali ne i ... doživljeno? Uz to je bilo i preko svake mjere ambiciozno, s onom šetnjom kroz povijest, pa me nerviralo kad je u žuđenom efektu podbacilo: umjesto očuđenja kod mene je cijela tehnika izazvala otuđenje. A i tajna ostavljena za kraj je bila očita, očita, očita već pola sata prije svršetka samog filma tako da sam do svršetka gledao isključivo zato što sam obećao.

Sad, baš prije pisanja ovih bilježaka, bacio sam brz pogled na imdb i vidio da je režiser zapravi televizijski čovjek, koji se kratko vrijeme bavio dugim metrom, a onda vratio dalekovidnici, nakon što je sam, ili uz tuđu pomoć, najposlije uvidio kako za više od vješte školske zadaće nije sposoban.

***

A Cry in the Dark (1988) Fred Schepisi

Gledajući zaredom "Waterland" pa A CRY IN THE DARK (ubr, ste znali, jer ja nisam, da je izvorni naslov, po imdb-u, "Evil Angels"?) palo mi je na pamet kako je posve moguće da ne sudim (ili, čak, ne sudimo?) jednako filmovima koji su nastali prije našeg, ako već ne rođenja, a onda svjesnog gledanja filmova? To se može manifestirati na više načina: kao što Tanja, recimo, filmove starije od sebe jednostavno ne voli gledati, tako im ja unaprijed mnogošto opraštam.

A CRY IN THE DARK, pak, spada u skupinu filmova nastalih za moga "svjesnog" života. Što će reći da nisam u njih upao nevin, već sam vidio i foršpane na televiziji i čuo kritike o divnim metamorfozama Streepove (uvijek mi se sviđalo to prezime, iako su mi se rijetko sviđali njezini filmovi). Te zaključio, još onomad, kako me ne zanima dramatizacija minornog događaja koji se dogodio negdje daleko i ne dovoljno davno kako bi moj interes bio opravdan.

Sad kad sam ga najposlije odgledao, mogu reći da sam bio u pravu što ga dosad nisam gledao. Film je okej: napisan solidno (s obzirom da sam u životu adaptirao ovo ili ono, prepoznajem vješto napravljen posao, ali i vidim kako posebnog nadahnuća koje bi nadišlo zanat nije bilo); snimljen lijepo (to autralsko svjetlo!) i odglumljen vrlo dobro. No, u temelju svega je ipak samo jedan mali i zapravo nebitan sudski proces o kojem nam je već foršpan, onomad, rekao i što se dogodilo i kako se sve razvijalo, pa čak i presudu. Jedino je postskriptum ostavljen da nas, recimo, razgali.

Čime ne želim reći kako se, čisto voajerski, nisam tijekom gledanja, negdje u drugom satu filma, zainteresirao za detalje postupka, ali to svejedno nije pomoglo kako bih film smatrao klasikom sudskih drama. Nije to ni "Anatomija jednog ubojstva" ni "Svjedok optužbe" ni onaj o evoluciji ni ...

Da bi mi postao klasikom, jednostavno je prekasno napravljen. :)

***

Verdict (1988) Sidney Lumet

Kad sam pred koji mjesec - i nevezano uz ovaj popis - gledao "Ordinary People", nisam shvaćao zašto se oko njega svojevremeno digla onolika halabuka. Izgledao mi je, naime, kao bilo koji televizijski "movie of the week", osim što su redatelj i glumci bili malo veće face nego što bi se u ono doba moglo naći na televiziji. No, tad su mi objasnili kako nije ni čudo da me "Ordinary People" podsjeća na filmove na koje me podsjeća kad je baš on okinuo trend takvih tema s takvim pripovjednim i dramaturškim postupcima. Ono što se, drugim riječima, dogodilo jest da se izvornost predloška utopila u više ili manje uspjelim imitacijama, poput slikarske škole u kojoj majstor nije bio tako nadaren da ga učenici ne bi mogli sustići.

Je li jasno zašto o tome pričam u tekstu o VERDICTU? Zato što mi se situacija - zamijenimo li žanr obiteljske drame sudskom dramom - čini posve ista: ako je u vrijeme kad je VERDICT bio snimljen njegova priča bila dovoljno zanimljiva da posluži kao "star vehicle" Paulu Newmanu, danas mi djeluje kao pilot epizoda neke TV serije i to serije koju vjerojatno ne bih gledao.

(Paul Newman je dobar dio razloga zbog kojeg je ne bih gledao. Kad je nedavno umro, na jednoj mailing listi su krenuli panegirici pa sam pogledao dva predložena filma ... "Hustler" i "Hud", ako se ne varam ... i zaključio kako me, njihove socijalno-davežne teme na stranu, Paul Newman redovito odbija specijalizacijom za uloge ljudi koji nemaju pravog razloga za kukanje, ali se svejedno neprestance samosažaljevaju. Možda je moja antipatija plod projekcije - ne volim kod njega ono što ne volim u sebi - ali svakako od Newmana ne čini magnet koji bi me privukao filmu.)

I tako, odgledao sam VERDICT, a kao da nisam. Znam da miješam kruške i jabuke, ali i "L.A. Law" i "Practice", "Boston Legal" da ne spominjem, su me jače drmali, na tjednoj bazi.

***

Ostrov (2006) Pavel Lungin

Frano mi je utrpao ovaj film valjda odmah kako se pojavio na netu, samo s krivim titlovima, što je njemu svejedno jer se snalazi s ruskim, dok sam ga ja pokušao gledati i vjerojatno bih bolje učinio da sam titlove posve ubio nego što sam uzalud mentalno sinkronizirao sliku i slova preko desetminutne rupe. Poludio sam nakon dvadesetak minuta i batalio stvar. Onda je došla ova lista, TWS mi je donio kopiju s dobrim titlovima i krenuo ja ponovo.

Razbilo me.

Uopće mi se ne da sad bacati velike riječi i pokušavati vas uvjeriti. Zato samo jedan detalj: ima ona scena kad monah, dok se događa nešto drugo i bitnije, stavi barčicu od kore drveta i komada papira na valove. I barčica se izvrne pa oni nešto pričaju i onda nam opet pokažu barčicu. I ja ne znam je li to bilo namjerno ili im se kadar posrećio, ali u jednom trenu se barčica, sva onako hantrava i mokrog jedra, izravna. I ja, sam u sobi, glasno povičem od radosti i iskrenog oduševljenja.

Taj mi prizor, eto, sumira film. U cijelom filmu se ne događa ništa, ako to smijem tako nazvati, posebno. Sve je obično, barčica na valovima. Čak ni "obrat" nije neko iznenađenje, kao da drukčije nije moglo ni biti, kao da je cijeli film samo život sagledan iz jasne perspektive njegova kraja.

Dojmu "neposebnosti" doprinosi i to što se ništa ne objašnjava. Vidimo što likovi čine i čujemo što govore, ali nikad nam nije signalizirano što misle. U šutnji njihovih misli čujemo zato, naglo i neočekivano, svoje. U književnosti bi se takav postupak zvao realizmom, dok je u filmu ... Ah, jebeš teoriju, važan je rezultat, a rezultat je jedan odličan film.

I zabezveze detalj za kraj, za fanove MM-a: kako se zvao "kapetan korablje" kojem se zahvaljuju na odjavnoj špici? Sergej Orlov! [:D]

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova