Written by: darkomacan
7/28/2010 8:19 AM

Battleground (1949) Wiliam A. Wellman

U jednom trenutku više nisam znao jesam li ovaj film gledao kao mali, da li mi se stopio s bastonjskom epizodom "Združene braće" ili su svi ratni filmovi zapravo isti ... Tad sam totalno odbrijao i počeo razmišljati o tome kako su svi ratovi, ako ne isti, a onda jedan jedini kontinuirani rat, nadbiće koje se proteže preko tisućljeća ...

Ukratko, kao što možete vidjeti, nije mi BATTLEGROUND nešto naročito okupirao pažnju. Bio je okej, bio je ratni film po svim pravilima (iako ostavljam mogućnost da su se u vrijeme snimanja ta pravila tek stvarala), ali kako u jednom trenutku zaista više nisam znao što gledam i po koji put, nastavio sam ga bio gledati zato jer mi taj žanr (ako nije riječ o jednom jedinom filmu) uglavnom paše. I pasao mi je, ali zapamtio sam samo kako je malo krvav bio za današnje standarde, kako su suptilno i nimalo pornografski smrti prikazivane.

I još jedno retoričko pitanje: ne postoje zapravo antiratni filmovi, je li? Svaki film u kojem bar jedan vojnik preživi zapravo je glorifikacija tog iskustva.

***

Warlock (1959) Edward Dmytryk

Primjećujem određenu povećanu količinu stresa kod sebe: na svakoj se fronti borim sa zaostatcima i kašnjenjima pa je tako i s gledanjima filmova za ove recenzije. Rezultat je to da mi se okej film, ali koji mi se ne sviđa ništa posebno, čini puno većom gnjavažom nego što bi trebao ili nego što bi mi se isti film činio prije par mjeseci. Na konkretnom primjeru, potpuno je pogrešno od mene optuživati WARLOCKA zato što nije Bergman, ali točno sam ga tako nekako doživio: pitao sam se zašto gledam još jedan western (ne znam što sam od filma s tim naslovom očekivao, ali western nisam ... možda nešto mistično, neki krimić), ni po čemu posebne priče, umjesto da gledam neko filmsko remek-djelo koje će mi promijeniti život ili makar opravdati vrijeme utrošeno na gledanje.

Nisam fer? Znam, ali doživljaj je subjektivna stvar i jedino što sam posebno iz WARLOCKA uspio izvući jest iznenađenje da se u relativno glavnim ulogama (iza tri muške) nalaze čak dvije žene. A sve ostalo ... bilo bi mi dobro u neko drugo vrijeme, možda čak i odlično, ali mi ovih dana nije ama baš ništa značilo.

***

Bonnie & Clyde (1967) Arthur Penn

BONNIE & CLYDE je možda dobar film, a možda i nije, ali je svakako fascinantan. Meni bar, zbog potke teme slave u dvadesetom stoljeću koja se provlači ispod osnove biografske priče. A ono dobar-nije dobar se kolebam jer su neki momenti sjajni (uglavnom pri početku), dok su neki zbunjujući (svrha Gene Wilder sekvence koja podebljava narodskost bandita, ali toliko strši da djeluje kao da je film trebalo napraviti ili samo od nje ili je u potpunosti izbaciti) pa film gubi na zanimljivosti dok putuje svom očekivanom kraju. Vidim što su autori pokušali i neke scene su školski primjer dramatizacije dokumentarnog materijala, dok su druge pomalo nategnute i stoje za sebe, ali ne i kao dio cjeline. Stoga sam se kolebao, film gledao u epizodama kroz nekoliko dana. Zanimao me, ali me nije vukao.

Slično je i s glumačkom postavom od kojih kao da je svatko glumio u svome filmu. Previše zvijezda na premalo prostora? U svakom slučaju, igrali su kao da se nadmeću za svaku scenu pri čemu je Faye Dunaway pobjeđivala, ali je i Estelle Parsons bila jača od momaka, možda i od Faye, samo što je film bio takav da je Fayina zvjezdana teatralnost ipak bila glavni adut.

Sve u svemu, nije mi krivo što sam ga gledao. Ne mislim da je remek-djelo, ali načeo je neke meni zanimljive teme i motive, uvjerio me u svoje viđenje likova i događaja.

***

McCabe & Mrs. Miller (1971) Robert Altman

Kocka je htjela da zaredom gledam dva Warrena Beattyja što je valjda udvostručilo količinu njegovih filmova koje sam vidio u životu. Zaključak je da nisam siguran je li on loš glumac (svakako nije iritantni pršutaner kao Nicholas Cage) ili se samo previše trudi da bude dobar. S onom stripovski pravilnom facom mogao je snimiti bezbroj filmova samo pozirajući, ali je vjerojatno osjećao potrebu da bude relevantan i od kritike pohvaljen pa je uzimao uloge protiv tipa. Ista boljka trenutačno ubija Brada Pitta (koji je je posve nepotreban u "Kukavici Robertu Fordu", a na loš način smiješan u "Basterdsima", iako je njegov golem trud da ne bude tek lepi dečko evidentan), ali skrećem s teme ... Ujutro sam uvijek raspisaniji.

Nego, McCABE & MRS. MILLER ... To je vjerojatno film koji je vrijedilo snimiti više nego što ga vrijedi gledati. Potreba da se ustaljenoj romantizaciji Zapada (i ritmu westerna) išuta dupe je pohvalna (podsjetio me na Buddyja Longwaya ili spore Coseyeve stripove), ali nisam baš siguran da je namjera autora bila da svaku od 120 sporih minuta doživljavamo kao tri. U komprimiranoj uspomeni, dakle, ovo je bolji film nego za vrijeme beskonačnog gledanja, iako najbolja (i za me jedina emocionalna) scena ostaje smrt Keitha Carradinea, dok je kraj iznenađujuć jer je programatska potreba za realizmom nadjačala dotad sagrađen kostur priče, naprečac mu slomivši šiju.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova