Written by: darkomacan
10/8/2010 7:51 AM

In Cold Blood (1967) Richard Brooks

Pred koju godinu, kad god da su se pojavili, pogledao sam oba filma o Capoteu (jednog sa Seymour Hoffmanom, drugog s onim sitničkim koji je glumio i u Kingovoj "Izmaglici" i koji mi se izgledom i afektacijom činio bliži stvarnom Capoteu – kojeg, pak, znam samo s Cavettova showa – od Hoffmana), a oba su se bavila romanom koji ga je najtrajnije proslavio i najvjerojatnije uništio. Riječ je, dakako, o "Hladnokrvnom ubojstvu", kažu prvom dokuromanu, knjizi na razmeđi reportaže i fikcije.

Ako je to prvi takav roman, možda je i IN COLD BLOOD prvi takav film. Ne znam, pitanje je to za historičare medija, ali mogao bi biti već po tome što mi se čini da su na listu najboljih s koje sam uzeo prvu trećinu popisa američki kritičari stavljali etalone žanra, filmove koji su se kasnije izrodili u podžanrove same po sebi. Uzmite, recimo, sve kriminalističke "movies of the week" iz osamdesetih i devedesetih, sve te romansirane crnokronične slučajeve i vidjet ćete metodu koju su Capote/Brooks uspostavili, ako su oni bili ti koji su je uspostavili: očovječimo zlikovce, očovječimo žrtve, ako treba očovječimo i detektiva (iako Blake Carrington ovdje samo isporučuje informacije i u sjeni pokušava izgledati kao Humphrey Bogart) i ponovo ćemo moći prodati priču koje su se novine već zasitile.

Zanemarim li, međutim, koliko sam anvikao na takvu vrstu pripovjedanja, IN COLD BLOOD uopće nije loš film. Brooks ima tik smjenjivanja srodnih scena – ubojica ugasi svjetlo, žrtva ga na drugom mjestu upali; netko nešto baci, negdje drugdje nešto padne – ali isti nije prenapadan. Glumci su me također ugodno iznenadili, pogotovo obojica ubojica, uvjerljivošću svojih likova.

Za kraj bih još samo rekao da je vjerojatno pošteno što je Capote doživio sudbinu kakvu je drugima priredio: adaptacije njegova života imaju s njegovim životom sličnosti, pretpostavljam, koliko i međusobno, koliko i IN COLD BLOOD sa stvarnim ubojstvima u Kansasu. Tek otprilike.

***

The Public Enemy (1931) William A. Wellman

Najzanimljiviji dijelovi ovog filma su uvodna i završna špica. Iako ni ono između nije za baciti. No, krenimo redom ...

Uvodna špica ima nešto što sam rijetko vidio (a i onda uglavnom u komedijama), a možda nikad na početku filma: glumce koji poziraju dok se njihova imena navode uz imena likova. Na određeni način kazališno, a na drugi prilično fora. Možda bi bilo dosadno da je tako u svakom filmu, vjerojatno postoji razlog zašto praksa nije zaživjela ... a možda je ovdje razlog zašto je takva prezentacija uopće upotrijebljena u nečemu sasvim drugom?

Završni titl, naime, stavlja film u posve drugu perspektivu. On je poučno i izrijekom napisan zaključak o tome kako se zločin ne isplati i meni zakašnjelo osviještenje kako ne gledam priču već reklamni uradak kojim se (valjda? možda?) Hollywood ispričava policiji zbog glorificiranja gangstera u drugim svojim filmovima. Enivej, u reklami (možda najdužoj kojoj sam ikad gledao) bilo je, jasno, potrebno i najglupljem gledatelju (potencijalnom krimosu?) objasniti tko je tko pa otud, možda, i uvodna špica takva kakva jest.

A sredina je, nakon takvog završetka, začudno poskočila u zanimljivosti. Dotad mi je film bio jadnički, neke okej scene poslagane u krpotinu koja nije nadživjela svoje vrijeme iako je (po sedsmtoti put danas: možda) utjecala na Scorsesejeve dječačke fascinacije. Kad je kraj objasnio da je sve bila reklametina, oduševio sam se. Ništa u tom filmu nije trebalo biti nadahnuto, a opet su neke scene, neke rečenice - i prizor s mrtvim Cagneyjem - nadišli očekivani nivo fušeraja. Pa i za to malo, kapa dolje svima uključenima!

***

Death of a President (2006) Gabriel Range

Znao sam što radim kad za gledanje nisam tražio nijedan američki film snimljen u zadnjih deset godina. Uz objektivne zanatske mane, naime, poput predvidljiva ritma, storibordirane statičnosti ili scenarija napisanih od dijelova drugih scenarija, u zadnjih je deset godina samozaljubljena dostatnost Amerike iritantno izbila u prvi plan. Stoga sam to htio izbjeći, ali sam zaboravio isključiti Britance pa sam dobio DEATH OF A PRESIDENT.

DEATH OF A PRESIDENT je mokumentarac (film koji folira da je dokumentarac) i već sam prije gledajući jedan takav - mnogo bolji The Confederate States of America - zaključio kako je mana takvog filma njegova dugometražnost. Rijetko koji esej može podnijeti dužinu romana, pa tako i rijetko koji filmovani esej, što mokumentarac jest, može podnijeti sat i pol. DEATH OF A PRESIDENT, kao slabašan esej, više dosjetka, počinje se u sebe urušavati nakon nekih pola sata, kad Bush bude smaknut.

Ostatak filma pokušava biti priča, vjerojatno i kritika sistema, gdje je problem dvojak. S jedne strane, jednom kad je Bush bio mrtav mene uopche nije zanimalo tko je ubojica, a s druge je ostala činjenica da je ovo britanski film. To je kao da gledam Hrvate koji se uzbuđuju oko neonacističkog pokreta u Njemačkoj. Nemaju li Britanci svojih problema; zar još uvijek gubitak kolonije nisu preboljeli do te mjere da su joj sami postali duhovnom kolonijom?

***

Kwaidan (1964) Masaki Kobayashi

Robert Crumb na Postanku, Sergio Toppi na Šeherezadi ... KWAIDAN me pomalo podsjetio na ove stripove, stripove zrelih autora koji su u svojoj zrelosti izgubili mladenačku volju za pričanjem vlastitih priča i posegnuli za općom baštinom. Zato što su joj tek u zrelosti shvatili veličinu ili zato što su se s njome htjeli nadmetati ne znam, ali konzumentski užitak koji takvi radovi pružaju je dvojak: uživamo u vještini dok na sadržaj, otprije nam poznat, jedva da i obraćamo pozornost. Utoliko je možda na djelu treći poriv: istražiti dosege vlastitog zanata usredotočujući se samo na jednu polovicu mozga, na KAKO a ne na ŠTO.

Nego, KWAIDAN. Nakon što se prve dvije epizode potpuno uklapaju u gornju tezu, pričajući priče kakve smo valjda vidjeli u svakom japanskom stripu koji je naginjao natprirodnom (ali snimljene tako da privlače pozornost baš na način na koji su snimljene), treća i najduža priča počinje doticati temu umjetnosti, umjetnika, publike i svrhe stvaranja, koje će zadnja priča nadograditi i iznenađujuće uspješno zaokružiti film. KWAIDAN nije bio film pred kojim sam cijelo vrijeme očarano sjedio - gledao sam ga u komadićima, povremeno ga u mislima požurujući - ali je film čije prosijane lekcije ostaju u umu za onaj trenutak kad se odlučim ostaviti osobnoga i priključiti općem.

Vaš će čitateljski užitak, pretpostavljam, ovisiti o tome je li vam draže da vam se priča nešto naizgled novo ili vam je draže ono poznato, ali lijepo prepričano.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova