Written by: darkomacan
11/22/2010 10:19 AM

Twilight's Last Gleaming (1977) Robert Aldrich

Eh. Već sam više puta požalio što nisam, kad sam primao prijedloge, provjerio krije li se iza nepoznatog mi naslova poznati film. Ne mogu baš reći da bi to kod ovog filma pomoglo jer bih se, otkrivši da se iza TWILIGHT'S LAST GLEAMING krije nekadašnji distribucijski naš "Ultimatum", vjerojatno razveselio. Film mi je kao klincu ostao u lijepoj uspomeni i mislim da sam ga se baš pred koji mjesec sjetio s onom glupavom čežnjom koja misli da su filmovi nekad bili puno bolji.

Jesu, vraga. TWILIGHT'S LAST GLEAMING je lako najgluplji film koji sam gledao u cijeloj ovoj hrpi, iako dopuštam da to iz mene progovara moje golemo razočaranje. Ono što je u uspomeni bio kul i napet film o idealističkom generalu koji, zbog već nekog razloga, ucjenjuje vladu Sjedinjenih Država pokazao se kao politička pamfletčina puna neuvjerljivih situacija i lažne napetosti. Čak ni split-screenovi nisu bili kul kao nekad, a Burt Lancaster ne da nije bio kul već je ispao prvoklasna budaletina, skupa s onim predsjednikom kojem, kad mu već nisu dali zaštitni prsluk (okej, kevlar ulazi u upotrebu tek par godina poslije), su bar mogli dati dvojnika. Mislim, ono, vlada Sjedinjenih Država prikazana je kompetentno kao da je riječ o vijeću kakvog korumpiranog gradića u westernu samo da bi se podebljala autorova naivna i pomodna politička uvjerenja.

Aldrich jest vjerojatno bio pravednički napižđen kad je film radio, ali je za svoje vrijeme napravio odgovarajuć medijski uradak. Tridesetak godina kasnije uspio je samo napizditi mene.

***

Hush ... Hush, Sweet Charlotte (1964) Robert Aldrich

Postoji li u filmu ekvivalent onoga što se u književnosti (pomalo posprdno) zove fan-fiction? Ili je cijela suvremena industrija zapravo to? ... A pitam zato što sam gledajući HUSH ... HUSH, SWEET CHARLOTTE cijelo vrijeme imao osjećaj da gledam, blago rečeno, omaž Hitchcocku, film koji je uzeo motiv ovdje, scenu tamo, a i boje se odrekao samo zato što mu uzor nije snimao u boji (ili da može prikazivati krv bez prevelikog šoka).

Usto, CHARLOTTE je nakon nekih sat i pol (predug je, predug) posrnuo pod ambicijom vlastite misterije i nije znao ili umio nastaviti priču bez da nam rješenje ne oda prije samoga kraja. Pa sam zadnjih četrdesetak minuta gledao bez ikakve napetosti i do kraja filma mi je bilo posve svejedno tko tu koga i zašto; nisam žudio da završi ovako ili onako, žudio sam samo da završi. Metaproblemi s početka - zamišljati Brucea Derna kako je mlad u isto vrijeme kad i Bette Davis, ili frizure iz šezdesetih u kasnim dvadesetim - pritom su postali posve nevažni.

A i ta Bette Davis ... katkad odlična, ali u dugim krupnim planovima preglumljena. Svalit ćemo i tu nesklavurenost na režisera i maknuti se dalje.

***

Reds (1981) Warren Beatty

U jednom sam trenutku popizdio i povikao (onak', u sebi): "Ma, tko je režirao ovo sranje? Kome je palo na pamet da se od dugačkih političkih govora može napraviti drama?" Pa sam pogledao, otkrio da je riječ o Warrenu Beattyju samom te se - nakon uobičajnog gunđanja protiv sastavljača izvorne liste koji očito ima Beatty fetiš - iznenadio kad sam shvatio da mi je zbog tog otkrića respekt za Beattyja porastao. Jest, film je trosadna (trosatna *I* dosadna) sranjetina i, jest, Beatty je fakat slabašan glumac (Keatonica je toliko bolja da je to nehumano, a Nicholson u tipskoj ulozi krade scenu i dok šuti), ali taj slabašan glumac snimio je trosadnu sranjetinu s iskrenim uvjerenjem, jer drugog objašnjenja nema. Stoga, kapa dolje.

Drugo mi je bilo zanimljivo što su me REDS podsjetili na dosta suvremenih "grafičkih novela", pretencioznih i dokumentiranih, ali nimalo zabavnih; djela koja se hvali zbog relevantnosti, a ne umijeća. Malo je tužno da stripu treba trideset godina da počne emulirati holivudske promašaje. Tako nikad na zelenu granu.

Preskočite film, pročitajte "Deset dana koji su potresli svijet". Ima i kod nas iako, mislim, samo na ćirilici.

(Ispravili me: postoji latinično izdanje iz 1967. s ilustracijama Marca Chagalla.)

***

Scarface (1932) Howard Hawks/Richard Rosson

I ovaj film ima - na početku za razliku od "Public Enemyja" - upozorenje kako bi pučanstvo shvatilo da je riječ o filmu ozbiljne nakane, temeljenom na stvarnim događajima i s iskrenom namjerom da nas pouči i zgrozi te nam konzekventno ogadi kriminal. Nikako, upozorava film, se gledajući nemojte zabavljati - kriminal nije zabava.

Božur moj nije. Filmaši su se prvi zabavljali, radeći stvari koje su ih rajcale, koristeći sve klišeje ili stvari koje će tek postati klišeji onda kad se kriminalci ugledaju u filmove koji su se zagledali u njih. Bi li DePalma obradjivao SCARFACEA da se na njega nije prije svega naložio? Brza kola, lake žene i vrući pištolji ... da, stvarno su napravili film da nam ogade kriminal. Dok dođe očekivano svođenje računa, mi u mislima ionako nismo više s Paulom Munijem već smo ga na vrhu svijeta naslijedili.

A inače, vrijedi što vrijedi za krimiće: film je od svoga vremena, zato ga je za neko drugo vrijeme i trebalo adaptirati. I opet će ga trebati, s izlikom da je edukativan ili bez nje. A najbolja scena iz onoga vremena, i samo onoga vremena, je kad nekog gangstera izrešetaju dok čita stripove. Eh, lijepih li vremena. :)

(mcn)

PS Blog Matka Vladanovića s filmskim recenzijama (odugim, ali ne glupim) dodan u Qlan.

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova