Written by: darkomacan
12/8/2010 5:06 AM

The Searchers (1956) John Ford

Naravno da postoji potreba da se dozna što više o onome što čovjeka veseli (čak i pod cijenu da saznanje uništi veselje) te otud golema količina trivija o filmovima, jedan takav oblak podataka da je gotovo nemoguće neki stari, znani film pogledati neopterećeno. THE SEARCHERS mi je tako opteretio faktoid da John Wayne na kraju filma nešto-nešto nekoga-nekoga, koji ne samo da mi je film učinio nervoznim čekanjem toga legendarnog momenta nego je, pokazalo se, faktoid bio krivo prenesen. Pušiona, ono, dupla.

(I s treće strane, vjerojatno sam ga gledao u krivi dan. Bio sam nervozan zbog ovoga, onoga, a bogme i one treće stvari tako da nisam bio za jedan opuštajući film kao THE SEARCHERS. Pogotovo s maloprije ispričanom činjenicom koja ga je učinila samo još jednim izvorom frustracije.)

U nekom drugom trenutku, THE SEARCHERS bi mi se vjerojatno jako svidio. Ima svašta što volim: likove koji nisi ni crni ni bijeli, puno pažnje posvećene epizodama, nekoliko isprepletenih drama, humor i simpatiju, te završetak koji možda nije logičan, ali je nužan jer inače nikakvog obrata ne bi bilo. No, nije bio dobar dan, a malo je previše očekivati i od dobrog filma da slab dan može popraviti.

***

Ayurveda: Art of Being (2001) Pan Nalin

Nekidan sam odgledao zaredom dva filma koji nisu na popisu - He's Just Not That Into You i Shutter Island - i baš sam se dobro zabavio. Ne zato što su bili bogznakako fenomenalni (oba su predvidljivi iako na ugodan način i svaki je svome žanru na čast), već zato što ih ... možete li pogoditi? ... nisam morao recenzirati.

Kad gledam filmove s popisa, naime, kažem si da moram biti koncentriran, da moram pogledati svaku sličicu, dobro čuti svaku riječ, ne dopustiti da mi misli odlutaju. A kad sam gledao gornja dva mogao sam se javiti na telefon, skuhati kavu, skočiti na vece u sporim momentima i da mi ništa nije naudilo dojmu. Možda je već ukidanje opterećenja utjecalo na to da sam se zabavljao više nego bih inače?

AYURVEDU sam, pak, gledao danima, kako bih je gledao koncentrirano iako je nakon prvih deset minuta bilo jasno kakav je film (dobar), što hoće reći (ayurveda rula) i koliko je didaktičan (vrlo malo, jer pušta da sami zaključimo ono na što nas navodi, za razliku od glupog Michaela Moorea koji insistira do povraćanja). Mogao sam kuhati kavu, pišat i pogledati mail i ne bih ništa izgubio. Al' ne možeš raditi nešto kako spada, a da te posao bar malo ne preuzme.

Pitam se ima li ayurveda lijek i za to? :)

***

The Seventh Cross (1944) Fred Zinnemann

S obzirom na žanr i godinu nastanka - ratni film snimljen za vrijeme rata - ovo je začuđujuće pitoma priča začuđujuće humane poante. Tamo gdje očekujemo pucnjavu (koliko je hitaca ispaljeno? jedan?), torturu (bar jedan od njemačkih časnika opisan je u prvim minutama filma kao sadist, no poslije se ne sjećam da je dobio scenu u kojoj bi to pokazao) i izdaju, dobijamo posvetu ljudima koji ostaju dobri usprkos svijetu koji oko njih ide u private message. Baš mi se to svidjelo.

A razlog zašto je THE SEVENTH CROSS takav kakav jest - sa finim malim epizodama i raznorodnim te uvjerljivim ženskim likovima - je, čini mi se, što spisateljski iza njega stoje dvije žene - jedna čiji je roman adaptiran i jedna koja ga je za ekran adaptirala. Njih nije uzbuđivao spektakl, već tragovi koji ostaju u gledatelju; nije ih uzbuđivalo ubijanje nego preživljavanje.

Promijenivši naglasak, THE SEVENTH CROSS je i nakon masu godina, tako, ostao svjež film čije pripovjedne tehnike (izbor naratora) i potentne slike (naslovna) doprinose odličnom dojmu.

***

Smultronstället (1957) Ingmar Bergman

I opet iz "nekad bilo, sad se spominjalo" kategorije: kako je moguće da pedeset godina star film nekompliciranog sadržaja bude nepredvidljiviji od bilo kojeg novog? Zato što je odličan, okej, ali možda i zato što se trudi oko detalja i izbjegava jeftinu poantu? Kroz DIVLJE JAGODE (da ne tipkam opet švedski naslov) protutnji dvadesetak likova, neki u ne više od dvije minute, a za svakog steknemo dojam da je potpuna osoba, a ne samo stereotip koji je scenariju nedostajao na tome mjestu. U DIVLJIM JAGODAMA svršetak je skoro pa topao (u Bergmanovim okvirima ovo je komedija), ali bilo kakvo propovijedanje je izbjegnuto i svi su zaključci ostavljeni nama.

Možda je u tome vic? Ne vole ljudi otvorene krajeve, kad počnu film vole se uljuljkati u drage ritmove žanra, trebaju im samo alfa-valovi kao melem na pregrijane mozgove? DIVLJE JAGODE su roman na mjestu gdje danas dobijamo novinsku priču; divlje jagode su voće koje je sitno i puno okusa, ali pomalo trpki i previše je truda potrebno kako bi ga se prikupilo, dok su one u Konzumu vodenoprazne, ali lijepe, velike i dostupne u svako doba godine.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova