Written by: darkomacan
7/5/2011 5:29 AM

Encounters at the End of the World (2007) Werner Herzog

Ovo je dobar film, Herzogu usprkos. Film je dobar jer je lokacija zanimljiva i relativno rijetko viđena, ljudi s kojima se razgovara ljudi, a Herzog, je li, ipak čovjek koji zna snimiti film. Onaj "usprkos" dio odnosi se na njegovu potrebu da u naraciji propovijeda i navlači vodu na svoj mlin: te civilizacija loša, te gora, te propast samo što nije - pa na kraju zvuči kao ožitvorenje principa da starci svoju propast projeciraju na propast svega.

Herzogov apokalipticizam je, dakle, iritantan, a još mi je smetalo i što je bar polovica razgovora izgledala namješteno. Ne sumnjam da su ljudi rekli to što su rekli, ali mi se činilo kao da su morali govoriti više puta dok Herzog nije snimio što je htio, kao i da im je on birao film koji će gledati i radnje koje će raditi, baš kao što je svoje divljenje antarktičkoj tišini i miru morao podebljati planktonima koji uživaju u balkanskom melosu.

No, štono rekoh, dobar film. Komentarni više nego dokumentarni, ali apstrahirajte brbljavog Herzoga i bit će okej.

***

Secrecy (2008) Peter Galison/Robb Moss

Nu da. Moga ja paziti koliko hoću, ali mi se ipak pokoji tendenciozni dokumentarac provuče i pokvari mi dan. SECRECY nije baš najgori od takvih, ali jest Michael Mooreova škola eseja koji zauzima stav dok se pravi da je objektivan pa me to - iako namjera može biti dobra, mogu se ja čak s njomzi i slagati (kad bi me bilo briga za Jameriku) - ali ne pomaže da se ne osjećam šopanim.

Te sam tako, dok sam po sili obećanja gledao ovaj film, razmišljao koji bi mogli biti znaci po kojima se takvi filmovi rano odaju. I zaključio kako su svi ti nekakvi ambiciozni zahvati - animacija, režirane sekvence, a katkad čak i upotreba dokumentarnog materijala za ilustraciju - štono se kaže dead giveaway da filmaš ne vjeruje u snimljeni materijal i da osjeća da mu nešto fali, pa krpa. Sjećate se "Hitlerove sekretarice" - ništa osim žene koja priča u kameru, a drži za stolicu kao cijanofiks.

Ukratko, lijepo je da Ameri zdvajaju sami nad sobom, ali fućkaš to kad im ne vjerujem.

***

The Charles Bukowski Tapes (1987) Barbet Schroeder

Kao film ovo je skroz okej: režiser je fasciniran Bukowskim i to hoće pokazati, screen time je skoro cijelo vrijeme Bukowski i tu gotovo ničemu nema zamjerki. Možda malo onoj "zamrznuti kadar-šest nota muzike-naslov-zamrznuti kadar" tehnici prijelaza od koje se nakupi dobrih 6 minuta lera za vrijeme trajanja filma, ali to je već traženje dlake u jajetu, pogotovo što sam jedno pet šestina filma ionako samo slušao.

Sad, fascinacija je drugi par rukava. Ono nešto što sam čitao od Bukowskog nije bilo loše, daleko od toga, ali su mi ga malo smučili razni domaći nastavljači koji su iz sigurnosti roditeljskog doma pisali o čarima alkohola i svojih propalih života. Plus, stvarno me ne fasciniraju pijanci te je čak i Bukowski - kao iber-ikona pijanoga pisca - u ovom filmu puno suvisliji kad je trijezan nego kad je pod utjecajem. Kad je pod utjecajem, lupeta.

Ali sve u svemu, nije mi žao što sam gledao. Čak mi je došlo da pogledam i ona dva druga dokumentarca o njemu, da ga sagledam u vremenu, možda i da pročitam opet nešto. Malo fascinacije, ipak, dakle ...

***

Ponyo (2008) Hayao Miyazaki

Moje uživanje u filmovima obično proizlazi iz nevidljivog, ali urednog kuckanja pripovjedne mašine, osjećaja da je, kad film završi, sve bilo na svome mjestu, bez manjka, bez viška. To ne može objasniti uživanje u Miyazakijevim filmovima: oni ne funkcioniraju poput urice, već prije poput kratkog pogleda u sistem ekscentričnih zamašnjaka u srcu svemiru, stabilnih kako samo pijanci to umiju biti. Iz Miyazakijevih filmova može se izvući nekakav sinopsis za potrebe marketinga, ali svaki pokušaj primjene klasične pripovjedne dosljednosti, osjećam, samo bi mi umanjio uživanje u filmu.

PONYO mi je najtezukastiji od Miyazakijevih filmova: po retro dizajnu glavnog "negativca", ali i po ritmu osovljenom na grandiozne scene kojima ne treba opravdanja, po istovremenoj ljubavi za prirodu i čovjeka te po udarničkoj filozofiji. Ni Tezuka ni Miyazaki ne zabušavaju: u ovom filmu nema rekuperacije, ako se nešto može nacrtati teže onda se crta tako i ako nitko na svijetu ne voli animirati brodove onda će ih Miyazaki animirati dvadeset u jednom kadru i ništa neće samo skakutati, ako se istovremeno može i vrtjeti.

Majstori su majstori zbog stida koji nam ostavljaju.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova