Written by: darkomacan
12/23/2011 11:41 AM

Mary and Max (2009) Adam Elliot

Znate li koji mi je najdraži Matakovićev strip? "Super Di" koja izlazi (valjda još uvijek) u Smibu. Možda nije objektivno najbolji (ništa se ne da usporediti s kokainskom snagom njegovih nastupnih godina), ali mi se sviđa sućut koja, ukroćena kontekstom časnoga dječjeg časopisa, izlazi ispod pokrova od svinja i slavonskoga blata. Lako se rugati uvijek i svima, ali to je onda poza. Puno je teže priznati da ti je, iako je svijet tako grozan da se smijemo kako ne bismo cijelo vrijeme plakali, ipak do nečega stalo.

Nije mi se gledalo MARY AND MAXA. Vidio sam da su likovi namjerno ružni i pomislio sam kako će se autor sad sprdati sa svime i svakime i to bez mjere jer ima cijelih sat i pol na raspolaganju. Odlagao sam film i odlagao ga i najposlije mi nije više ostalo manevarskoga prostora pa sam ga pokrenuo i - ostao čudno fasciniran.

Da, autor MARY AND MAXA se itekako ostrvio na kojekakve teme, jezičina mu je duga, apsurd i pretjerivanje dragi alati, a sklonost ružnome razvidna. No, sućut je prisutna, sućut koja spašava, sućut koja kaže da ljudi jesu nepodnošljivo glupi, ali ne samo vlastitom krivicom i, možda, čak ne ni bezizlazno.

U godinama koje više nisu nastupne, volim takve filmove. Provezu me na biciklu između jama jeftine ironije i još jeftinije zloće, ganu me svojom nadom.

***

We are the Strange (2007) M. dot Strange

Ovaj film je, ako ništa drugo, perfektno naslovljen. Najme kaj: već otkako se naslov pojavio na popisu, znao sam da su mali izgledi da će mi se film svidjeti. Jer moje su predrasude protiv nekih stvari goleme - protiv govorenja u ime (zamišljenoga) kolektiva, recimo, i protiv korištenja negativnih pridjeva u opisu samoga sebe. "O, ja sam lud! O, ja sam zao! O, ja sam čudan!" O, goni se!

Je l' zvučim jako matoro? Neka. U tim sam nekim aspektima mator od malih nogu. Nisam volio glasnu glazbu, vrišteće vokale, distorzije, antisocijalno ponašanje ni buntovnike s razlogom, bez njega, ni sve one između. Nisam mislio da je kul rušiti ono što je netko drugi sagradio, bez obzira na razlog. Nisam mislio, a ne mislim ni danas, da su odbojni crteži bolja umjetnost od onih umilnih i upeglanih. Vjerojatno su bitni, vjerojatno krče neke nove prostore, ali ako mi dopustite ja bih s pljeskom ipak pričekao dok se na tim prostorima ne sagradi nešto korisno.

WE ARE THE STRANGE ima zadivljujuću količinu volje, solidnu količinu vizualne pismenosti, filmski jezik u malom prstu i previše uvjerenja u vlastitu različitost. Dovoljno je, međutim, priču oljuštiti na kostur kako bismo vidjeli da uopće nije čudna već samo očuđena, a zapravo tako obična da sam od dosade preskakao sekunde i minute i jednostavno ne vjerujem da sam time išta propustio.

***

Vau Vau (1964) Boris Kolar
O mišu i satovima (1967) Kolar/Grgić/Zaninović

Ne znam je li predlagač s nekom namjerom - osim vlastitoga sviđanja - od zagrebačke škole predložio baš ova dva filma, ali ja nisam mogao odoljeti da im ne tražim sličnosti i razlike. Na kraju, unaprijed da upozorim, manje sam doznao o njima nego što su potvrdili ono što sam znao o sebi.

VAU VAU je ono što se zvalo, ili se još zove, "autorskim" crtićem: film kojeg jedan čovjek zamisli i, ne računajući nužne tehnikalije, u najvećoj mogućoj mjeri sam ostvari. Značenje mu se vjerojatno bolje može sagledati u povijesnom kontekstu, ali i ovako je početak briljantan: kad u hrpi linija prepoznamo psa, onda to nije zato što izgledaju kao pas, nego zato što se ponašaju kao pas. Mislim da bolju definiciju duše animacije ne bih mogao dati. Poslije se, nakon ludičkoga prvog dijela, nakon što autor osjeti potrebu za pričom i nedajbože porukom, film malo uspori i skoro zagnjavi, ali veselje crtanja ostaje prisutno do kraja.

O MIŠU I SATOVIMA, pak, jedan je od crtića o Profesoru Baltazaru i to iz prve sezone koju je tvoračko trojstvo Kolar-Grgić-Zaninović još potpisivalo zajedno. Kolar iz VAU VAU prisutan je ovdje, dakle, u kompromisu, u presjeku skupova. I dok možemo tražiti vlastitosti ili pokušavati razlučiti doprinose (ritam smijeha činio mi se istim u oba crtića, kao i pristup plesu, ali nema razloga da ono što je kod jednoga bilo dobro ne bude usvojeno od svih), zanimljivijim mi se učinilo kako je na stjecištu autorskih osobnosti niknula serija vlastitoga karaktera. Profesionalizam je zamijenio veselje crtanja (jednom nacrtano uredno se ponovo iskorištava), ali se veselje zato preselilo u publiku: to je ono što serije čine.

Ili se tako samo meni čini, zbog unaprijed navedenih - i nemojte mi se sad zbog toga žaliti - preferenci k seriji, tvornici, navici, ugodi, presjeku i prosjeku.

***

Die Abenteuer des Prinzen Achmed (1926) Lotte Reiniger

Stari filmovi su poput starih ljudi. Nije nam baš krivo što postoje, ali kad počnu pričati o stvarima koje su u njihovo vrijeme bile uzbudljive, onda ih gledamo s pola oka; kad pričaju o stvarima koje su izmislili i ne vjerujemo im baš, a ako se usude pokazati natruhe seksualnosti, onda nam bude neugodno, a možda i malo gadljivo.

DIE ABENTEUER DES PRINZEN ACHMED ostavlja mi točno takav neki dojam. 1001 noć nema danas onaj šarm koji je dvadesetih godina dvadesetoga stoljeća još uvijek imala, kazalište sjena (ovdje krasno ufilmljeno) djeluje neizrecivo krhko u svijetu CGI-ja, dok ono nešto blage erotike djeluje iznimno nepoćudno s obzirom da dolazi iz doba koje takvo što sigurno još nije bilo izmislilo (a mi se ovdje našli po Duhu svetome). No, ako PRINZEN ACHMED i nije film koji je pokušao - muški - biti za sva vremena, a onda je - tako ženski - film koji je htio sažeti čuvstva svoje epohe.

Posve je moguće da i danas još žive neki (vjerojatnije neke) od prvih gledatelja toga filma. Blizu im je stota, koža im je papirno krhka, ali im se oči zakrijese kad se sjete plavoga ekrana i crne siluete letećega konja. Kao meni kad se sjetim, recimo, Alana Forda, a četvoro od šest dvadesetogodišnjaka nemaju pojma o čemu pričam.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova