Written by: darkomacan
2/29/2012 7:09 AM

A Bittersweet Life (2005) Jee-woon Kim

Ako početak ovoga filma nije rif na Pulp Fiction i susret/odnos Travolte i Thurmanice, onda ne znam što je. Ako akcijske scene nisu učene u školi milijun metaka i još milijun krhotina Johna Wooa, onda ne znam gdje su. Ako završetak, prešućena scena iz prve polovice filma, tajeni smisao svega, ne izgleda kao da je snimljen sedamdesetih u Europi onda ne znam kako izgleda. A opet, ne dižem svoj glas protiv A BITTERSWEET LIFE kao pastiša ili Frankenštajnova čudovišta, zato što su tri navedene lekcije dobro naučene, dobro primijenjene i što film nije bez smisla.

Okej, smisao nije naročito dubok (krije se negdje između rečenice "sto stvari možeš učiniti kako valja, a samo jednu zabrljati i ta če te obilježiti" i jedinoga junakovog osmijeha), ali barem se stekne dojam da je scenarist/redatelj imao nešto za reći i to rekao. Mogao sam prekinuti gledati ovaj film nakon svake petnaestminutne epizode i ne bih osjećao da sam nešto kapitalno propustio, ali nakon što sam ga odgledao cijelog ne osjećam se ni prevarenim ni smorenim, a to je za jedan suvremeni film prilično dobar rezultat.

***

Bellflower (2011) Evan Glodell

Samo da na vrijeme kažem: bit će spoilera. Obično ih nema jer se rijetko kad bunim na sam zaplet pa ga nemam ni potrebu prepričavati, ali ovaj put ... Vidjet ćete.

Dakle, ne volim snove. Ne vjerujem u snove, štoviše, pa mi možda i zbog toga smetaju sve priče u kojima snovi, sanjarenja i halucinacije imaju važnu ulogu. Malo mi je to kao kad klinci u školskoj zadaći na kraju napišu "a onda sam se probudio" - jeftino je. U BELLFLOWERU, priznam, snovi nisu čisti snovi već su više "što je moglo biti" pa tako film zalazi u drugu, svakim danom sve iritantniju kategoriju "mindfuck" filmova gdje se režiser zabavlja cimajući nas da mislimo da je sad ovo, sad ono stvarno. To je bilo super prvih tucet puta, ali mi je prestalo biti super prije bar jedno petnaest godina. Ima u BELLFLOWERU još tih stvari koje me u načelu nerviraju - furanje na "badass" i "cool", a i naziv filma po lokalitetu mi je jeftilenjara žešća - ali su mi ti majndfak snovi bili najbed.

Ali, usprkos toga, film mi nije mrzak. Možda zato što sam u raspoloženju za ljubavne priče, možda zato što film (po odjavnoj špici, inače, napravljen od ekipice od šest istih ljudi) ima jednu od najboljih upotreba ovih suvremenih odvratnih i nedorečenih dijaloga ikad, možda zato što su likovi bili likovi, sagrađeni od doživljenog, a ne samo posuđeni iz holivudske garderobe klišeja, pa mi je bar jednu mrvu bilo stalo do njih, a onda je i sve ostalo gutati lakše.

***

There Will Be Blood (2007) Paul Thomas Anderson

THERE WILL BE BLOOD je dobar film, vjerojatno značajan film, možda i velik film.

To za "velik" je uvijek problematično jer mislim da ima smisla ona brija kako treba proći deset godina prije nego što bismo djelo mogli prosuditi izvan konteksta. No, usprkos toga, veći dio filma sam bio siguran da je velik, a onda je naišla ona nužna ali nezgodna vremenska "stepenica" koja nam lomi pažnju. Zadnjih - koliko ono? pola sata? - prekratki su da budu drugi čin, a predugi za epilog pa sam poželio da je to bilo nekako drukčije riješeno.

Kako je moguće da griješim za veličinu, tako je moguće i da se samo nadam de će BLOOD biti značajan. A to zato što bih volio da ovako fino smišljeni, fino snimljeni i fino odglumljeni filmovi postanu novi trend. BLOOD je jedan od zaista rijetkih novih filmova kod kojih nisam znao što će se iduće dogoditi, kod kojih se - što je znak majstorskoga vođenja radnje - moglo dogoditi sve, a kad se dogodilo onda bismo vidjeli koliko je bilo neizbježno i sve unaprijed lijepo pripremljeno. Svaka scena, svaka replika u BLOODU je njegova vlastita, a ne iz holivudskog repertoarnog skladišta klišeja - ako i nije, to bi trebalo biti značajno.

A to da je film dobar mi je neupitno. Pustio sam da me nosi, nisam gledao na sat, ne bi mi ga mrsko bilo jednom ponovo pogledati.

***

Ink (2009) Jamin Winans

Mislim da sam shvatio zašto je "There Will Be Blood" bio prisiljen imati onako dobre dijeloge - jer su sve najodvratnije, najizlizanije, najdrveniji i najmoronskije replike bile rezervirane za upotrebu u INKU. Ovi su dijalozi tako neopisivo loši da bi i Daniel Day-Lewis, da ih je kojom kozmičkom greškom morao izgovoriti, u najboljem slučaju zvučao poput Bena Afflecka.

No, dijalozi iz lošega stripa nisu u INKU bez razloga! Nee, oni su tu jer zapletu sklavurenom iz loših stripova ne bi ni pristajale nikakve druge riječi osim traljavih. Zapravo, da je INK strip, recimo kakva manga, lakše bi mi bilo probaviti mitologizaciju junakovih problema podignutu na tipično američki manihejski nivo borbe dobra i zla. Ako ni zbog čega, a onda zato što bih mangu mogao listati svojim ritmom, a ne bih bio režiseru prepušten na milost i nemilost. Na kraju sam to napravio i s INKOM: u intenzivnoj se upotrebi našla ona tipka za preskoke od po deset sekunda unaprijed.

Je li sve u INKU (što je kraći naziv filma to mu, čini mi se, više puta u prikazu napišem ime :)) nevaljalo? Ne. Akcijske scene su vrlo dobre i film je zapravo iznimno efektno snimljen na očito ne baš iznimno velikom budžetu. I neke scene, poput orkestracije prometne nesreće (da se ne mučite, baš negdje početkom drugoga sata), stvarno vrijedi vidjeti. Ostalo ... ah, ako imate više od petnaest godina, nemojte se mučiti!

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova