Written by: darkomacan
2/26/2012 1:11 PM

"Jagoda i čokolada", strip kojim se Aurelia Aurita proslavila objavljen je kod maloga nakladnika i glas su o njemu prije svega proširili čitatelji. Posve to razumijem: u petak sam posudio tri njezine ključne knjige (mislim, stripovi su, ali obujmom, formatom i dizajnom više se furaju na knjige), sa čitanjem završio u subotu ujutro i otad imam želju, kao nekad, "širiti evanđelje", gurati Aurelijine knjige u ruke svima koji vole stripove, kao što su gurnute bile i meni.

Dugo mi se takvo što nije dogodilo. Čitao sam stripove, čitao sam čak i dobre stripove (redovito im stavljam naslove u desni stupac ovoga bloga kako bih možda koga zainteresirao), ali mislim da se od ranih dana Q-a nisam ovako prosvjetiteljski osjećao. Čak i s Bakumanom sam imao potrebu ograditi se - to je manga o crtanju mangi, možda nije za svakoga - dok mi se kod Aurelije čini, kao kod Koeniga ili Trondheima, da je jednostavno riječ o obaveznoj lektiri, nečemu što se mora pročitati kako bi se steklo obaviješteno mišljenje. Trenutačni klasik? Vrlo vjerojatno.

Tri knjige o kojima je riječ su prvi i drugi dio "Jagode i čokolade" te svezak umjereno neprevediva naslova "Buzz-moi". Onaj prošireni glas s početka teksta dijelom je ozloglas, jer je knjiga izazvala, ajmo reći, šok na tržištu (iako se meni čini kako tržište, a pogotovo zapadno, ne bi ničim više trebalo biti šokirano, ono to i dalje redovito čini pa ću morati zaključiti kako tržište voli biti šokirano, kako će se šokirati i na brašno ako mu se ništa drugo ne ponudi u trenutku kad se zaželi šoka) zato što je Aurelia u knjizi prepričala nekoliko prvih mjeseci svoje veze sa starijim i uspješnijim Frédéricom i to, da ne izvrdavam dalje, na 90% stranica opisujući jebanje.

"Aha, pornić!", moglo bi se reći. Dio publike je to, jasno, i rekao, dio zanimanja za knjigu svakako je proistekao iz voajerskih i erotomanskih (<- eto jedne pomodne i previše upotrebljavane riječi, oprostite što sam je upotrijebio) poriva, a dio zato što je riječ o "porniću" kojeg je napisala/nacrtala žena. Muškarci vole kad žena priča o seksu, odmah misle da je drolja. Ali nijedna žena, koja nije drolja, ne priča o seksu samo da bi pričala o seksu. Tako da su "Jagoda i čokolada", bez obzira na 90% vizualija i bez obzira na to što početak umije, kao dobra erotika, izazvati stvarno uzbuđenje, jedna ljubavna priča. Možemo reći da nas je Aurelia lijepo zeznula - namamila bljeskom bedra, a onda nas utopila u kovitlacu ženskih emocija - a možemo reći da je Aurelia Aurita (što je, inače, pseudonim kojem značenje lako možete naći na netu) jednostavno dobar pisac.

(Ona bi se pobunila na muškost ove zadnje imenice, ali kad je meni i "piskinja" i "spisateljica" nekako nahero.)

Dobar pisac, jer sve tri njezine knjige imaju - kad prođe halabuka zbog koje smo je uzeli u ruke i kad tijekom čitanja zaboravimo na ozloglašenost - svrhu i smisao, strukturu, logiku, vještinu i osobnost. Njezin crtež izgleda kao da je pribilježen u letu, onom slobodom za koju su se zadnjih dvadeset godina izborili novi crtački naraštaji, ali svaki lik je prepoznatljiv, shvaćen, živ. Ne idealiziram: naravno da i Aurelia koristi maske, naravno da se lukavo prikazuje samo u pozitivnom svjetlu, da bira mane kojima će nam se omiliti, ali kako da joj se to zamjeri - nije li to oduvijek bila osnovna ženska taktika opstanka? A kad pročitamo sve tri knjige zaredom, pa još u kratkom vremenu, kakva li se tek onda instinktivna taktika ukazuje!

Nakon prve knjige (jebanje), slijedi druga gdje je jebanje samo na koricama i na još možda pokojoj stranici. Ostatak su - emocije. Tu smo već puno bliži regularnoj ispovjednoj prozi, koja je danas u điru i gdje ima puno smeća, ali lukava nas je Aurelija dobro namamila: nakon što smo je cijelu prvu knjigu jebali, kako ćemo imati srca ne poslušati kako se osjeća? I hop - do treće knjige već smo u vezi s njom i Frédéric je posve sporedan lik, a glavna zvijezda je ona. Treća knjiga - Buzz-moi kombinira englesku riječ za knjigu o kojoj se govori i igru riječi na prethodni šok roman "Baise-moi" ("Jebi me") Virginie Despentes - govori o uspjehu Aurelijine prve knjige, o medijskom cirkusu koji je uslijedio. Ona, koja se prije bojala da će ljudi misliti kako spava s Frédéricom samo kako bi uspjela u poslu, sad je ta kojoj se nizovi čitatelja udvaraju pa možda možemo govoriti i o izrazitom sebeljublju kao prvoj vidljivoj pukotini u oklopu njezina šarma. Jebanja, treba li reći, u trećoj knjizi uopće nema, što je strateški mudar potez kako bi se izbjeglo zatvaranje u ladicu percepcije (a vjerojatno i odraz životnih realnosti), ali je zamijenjeno podjednako sočnim mamcem slave. Kako stvari stoje, Aurelia je svoju nakladničku igru odigrala podjednako vješto kao i onu u privatnom životu.

Što dalje? Zanima li nas, sad kad smo analizirali putanju, što će nam Aurelia ponuditi iduće? Naravno, navika je snažna čitateljska crta i uvijek ćemo rado makar posegnuti za novim sveskom one ili onoga koji su nas jednom razveselili. Akonto "Jagode i čokolade" Aurelia Aurita kupila je svoje mjesto na tržištu do kraja života. Budu li i nove knjige dobre, bit će to samo šlag.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja