Written by: darkomacan
3/11/2012 12:46 PM

Napoleon Dynamite (2004) Jared Hess

Počet ću s fascinantnim (to jest, bar je meni bio) faktoidom: kad se slovo po slovo ukucava u tražilicu, Google prije kao pojam izbaci "Napoleon Dynamite" nego "Napoleon", a Bonapartea i ostale manje dobre dijelove da ne spominjemo. I onda možemo naricati o amerikanizaciji svijeta ili propasti osnovnih znanja u suvremenom društvu, ali nas to danas srećom ne zanima. Jer, drugo je pitanje zanimljivije: ZAŠTO se Napoleona Dynamitea toliko gugla da je iskočio iznad Napoleona prvog?

A ono, dobar je film. Nekako mu je uspjelo tipičnu strukturu priče o glupanu okruženom glupanima koji svi odreda rade gluposti izvesti tako da likovi ne skliznu u karikature već ostanu karakteri. Kad sam vidio da je MTV producirao film pomislio sam, tko zna zašto, da će to biti nova generacija onih užasa sa Chevyjem Chaseom koje je svojevremeno producirao National Lampoon, ali nije bila. Oni su se rugali, dok se NAPOLEON DYNAMITE uspijeva u poznatoj i zadanoj strukturi ne narugati apsolutno nikome pa ni najočitijim metama sprdnje. To je, ono, fakat fascinantno.

***

Le scaphandre et le papillon (2007) Julian Schnabel

U ovom me filmu, reklo bi se napravljenom da bude ganutljiv, ganula samo jedna scena: ona s Maxom von Sydowom na telefonu. Možda zato što sam se unaprijed malo ogradio, znajući da će biti film o bolestima (nikako moj omiljeni žanr), možda zato što je ta scena korespondirala s nečim proživljenim, a možda i zato što je von Sydow u tom filmu jedini ... Ne mogu sad baš reći "glumac", iako on to jest i iako mi je to prvo palo na pamet, ali svakako jedini simpatičan. To je pomalo boljka francuskih filmova: kao što im sve glumice (ne bunim se) izgledaju kao lolite različitih uzrasta, tako su im svi protagonisti uobraženi desetogodišnjaci koje prerano puca pubertet. Đubrad mala, ne može se to voljeti.

Te tako nisam volio ni glavnoga glumca ovdje, ma koliko mu glumljena situacija zaista bila istinita i teška i ma koliko se sve lolite redom topile nad njegovom patnjom i hrabrošću. Nije pomoglo ni to što su ga - kao žrtvu moždanoga udara zbog kojeg je mogao pomicati samo jedno oko - uparadili tako da je svaki put kad je micao to čime je mogao micati izgledao kao loša komedija. Nisam se baš naglas smijao, ali svakako nisam bio ni blizu da zbog njega suzu pustim.

Inače, nije loš film. Ima par lijepih slika, okej ritam, spomenute lolite i Maxa von Sydowa.

***

The Captains (2011) William Shatner

Ovaj film ima dvije polovice: prvu i drugu.

Okej, to je glup vic, dostojan Shatnera, a sad ću ozbiljno: prva polovica THE CAPTAINS je katastrofalna. U njoj, a kao gledamo dokumentarac, Shatner intervjuira svoje glumačke kolege koji su poput njega na ekranu zapovijedali Enterpriseom i svi su redom odvratni, uobraženi i svaka im emocija djeluje glumljena. Situaciji nimalo ne pomažu Shatnerovi izrežirani uvodi u susrete, redom jadni. A stvarno nisam sjeo da gadim ovaj film: Trek poštujem i u one dane kad ga ne volim, a Shatner mi je zbog "Boston Legala" jako drag. Dakle, puno dobre volje, ali film se čini nespasiv.

Druga polovica je bolja. Tu su se svi malo opustili pa im se dogodilo i da su rekli koju rečenicu koja je zvučala iskreno. Možda su najiskreniji bili kad su govorili - a posebno Kate - o teretu šesnaestosatnog snimanja i istovremenom podizanju obitelji. I dalje su bili uobraženi, i dalje su vjerojatno glumili (osobito Avery), ali barem su glumili ljude, a ne zvijezde. Osim Shatnera, koji je kao i uvijek loše glumio Shatnera, pa mu čovjek nije mogao vjerovati ni strahu ni optimizmu jer su mu misli zvučale limeno kako smo od njega navikli.

Al' neke ljude volimo baš zato što su predvidljivi.

***

El secreto de sus ojos (2009) Juan Jose Campanella

Što je film bolji, to je o njemu teže pisati. Skoro sam napisao "meni teže", ali sam onda odlučio da je problem vjerojatno ipak univerzalan. Jer, što? Kako se hvali dobar film? "Idi vidi!" i to je to. Samo moron (a nije da takvih fali) nakon toga ide prepričavati o čemu se u filmu radi ili, još gore, scene. A kritičar je onda u još malo goroj situaciji jer ima određenu količinu prostora za popuniti tekstom a urednik mu ne bi baš pustio da cijeloga nafila s "idi vidi idi vidi idi vidi idi vidi idi vidi idi vidi idi vidi idi vidi idi vidi ..."

I onda se kritičar dovija. Hvali glumce koji mimikom dodaju tekstu što ga izgovaraju (kao da im to nije posao!), objašnjava simboliku (jer je jaka pamet pročitati ono što je napisano) ili se razbacuje svojom generalnom nagledanošću filmova i prikupljenim trivijama (posebno žalosni slučajevi). Na kraju slegne ramenima i nada se da će idući film biti govno jer će onda imati što reći, znati kako to učiniti, a i publika, ruku na srcu, više voli kad po recenziji prska krv.

EL SECRETO DE SUS OJOS je odličan film. Krimić unutra kao da smo negdje već vidjeli, ali nam to uopće ne smeta. Ljubić unutra smo naravno vidjeli, jer su svi ljubići isti, ali to nam još manje smeta, jer hoćemo, jer žarko želimo da se i krimić i ljubić razriješe baš tako kako će se razriješiti, a veličina EL SECRETO ... je u tome što nas je naveo da nam bude stalo otprilike kad smo pomislili da nam nidokakve fikcije više ne može biti stalo.

Idite, vidite.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova