Written by: darkomacan
4/17/2012 3:27 AM

Trolljegeren (2010) Andre Oevredal

Prva mi je pomisao bila kako me konačno snašla kazna što nisam pogledao taj mnogohvaljeni klasik "Blair Witch Project". Srećom, svaka je iduća pomisao bila bolja od te.

TROLLJEGEREN je zabavan film skroz do kraja (koji mora biti to što jest i šteta što mora) uglavnom zato što djeluje kao da se ekipa dobro zabavljala i da ih nije bilo puno briga za svjetsku publiku. Stavili su norveške arhetipove, norveške interne fore i reference i tretirali ih - što je jedini pravi način - kao da će ih cijeli svijet razumjeti. I nema razloga da ih ne razumije: i što nije jasno iz konteksta se bez problema čita, a ako su mi neke još opskurnije fore promakle, stvarno nije bitno. Usto, svidjelo mi se kako promišljeno tretiraju temu koja je fantastička; TROLLJEGEREN me zapravo najviše od svega podsjetio na onu knjigu "Patuljci" koju sam čitao kao mali i gdje su mi skroz ozbiljno tumačili zašto su patuljci brzi, koliko jedu, kakav im je seksualni život itd.

A da ni svega toga nije bilo, TROLLJEGEREN bi mi bio zakon makar zbog scene u kojem Poljak Norvežanima podvaljuje hrvatskog medvjeda i onda mu ovi plate manje od dogovorenog: lošiji medvjed - lošija plaća!

***

Das weisse Band (2009) Michael Haneke

DAS WEISSE BAND je briljantan film, u to nema sumnje. Ima, pak, itekako sumnje je li dobro ili loše to što je briljantan. Dajte mi da pokušam protumačiti ...

Ono čega sam se na površan prvi pogled na plakat bojao jest da će film biti o Drugom svjetskom ratu pa mi je laknulo kad nije bio (to jest, na neki način jest bio, ali na dovoljno dalek način da mi ne probudi alergijsku reakciju koja je nedavno kulminirala "Pijanistom"). Nakon toga, i ne samo zbog toga, film je bio dobar da ne može biti bolji, školski primjer kako se obične rečenice i likovi na rubu stereotipa vežu u nikad viđene scene i jedinstven doživljaj. U lanjskoj (ili preklanjskoj?) turi gledao sam Hanekeovu "Pijanisticu/Učiteljicu klavira" i sličan fini dojam neumitne katastrofe prožimao je i ovaj film. Osim što je ovdje katastrofa ... Uf, nije lako objasniti bez spojlera!

Pokušajmo ovako: na internetu je, koliko sam vidio, svršetak filma izazvao najdebilnije moguće rasprave oko toga tko je ubojica. Rasprave su debilne i zato što to pitanje - kad se uzmu u obzir pripovjedač, plakat i naslov filma - uopće nije sporno, ali su još debilnije jer to pitanje uopće nije ni važno. Da je ovo bio samo film o misteriju i njegovom razrješenju onda bi to bio nepotreban film, žalostan zapravo film jer bi se redateljska teška artiljerija upotrijebila na žanrić. No, ni ovakav kakav je - a ključ čitanja filma je u prvoj rečenici koja važnost seoskih zbivanja projicira na "događaje koji će uslijediti" - film nije bez problema od kojih je meni ključan taj da se čitanje koje redatelj potcrtava zapravo svodi na pamflet. Vjerojatno je opet posrijedi alergijska reakcija izazvana hrvatskim romanima koji se ne smatraju relevantnima ako ne rješavaju velika povijesna pitanja, ali baš mi je nekako taj svršetak zasmetao: ima autor pravo na svoj stav i dobar je medij izabrao, dobru ciljnu publiku, ali - pamflet, pobogu!

No, inače, kako rekoh, briljantno.

***

Jarhead (2005) Sam Mendes

Kako sam malo odmakao s obećanom listom filmova u odnosu na kalendar, pogledao sam par filmova iz foldera neobaveznih: "A Streetcar named Desire", "Sunset Bulvd." i "Cross of Iron" - svi prilično čvrsto snimljeni unutar holivudskog star-sistema. I, fakat, ne mora meni Brando biti drag da bih vidio kako on zvijezda jest; ne moram ja umjeti prepoznati Williama Holdena od filma do filma da bih vidio kako nosi svoj dio filma; ne moram se ja sjećati jesam li u čemu drugome gledao Jamesa Coburna da bih zbog njega htio gledati njegovu priču do (pomodno bezveznog) kraja. To su zvijezde.

Jake Gyllenhaal nije zvijezda. Kao prvo, zato što mu ime ne mogu napisati bez da ga pogledam na IMDB-u. Kao drugo zato što mi je - iako nije nesimpatičan i iako u redu glumi - irelevantan. Može to biti moje stanje duha, moje svjesno odbijanje Hollywooda, moje godine ili bilo što drugo, ali činjenica je da ne bih idući film pogledao samo zato što Jake u njemu glumi. Slično je s JARHEADOM kao filmom: sve je na svom mjestu, zbog lijenosti i tripa koji se nastavljao od "Cross of Iron" sam ga pogledao u komadu i zabavljao se, ali to nije bilo zato što je film dobro napravljen - iako jest - već zato što me zanimala tema. Isto tako bih pročitao članak, pogledao dokumentarac, surfao internetom u potrazi za sličnim materijalom. Sve umijeće ovoga filma nije zapravo stvorilo ništa iznimno.

***

Little Miss Sunshine (2006) Dayton/Faris

Svaki stav vrijedi s vremena na vrijeme preispitati. Recimo, ako Ameri samo glupe filmove umiju snimati, zašto se onda cijeli svijet trudi oponašati njihovu formulu? Zato što pali? A zašto pali? Zato što svuda ima glupih ljudi? Ali, ako svuda ima glupih ljudi, zašto se onda američka formula svuda neuspješno kopira? I tko je tu, na kraju, glup: oni koji bajke pričaju iz srca ili oni koji to više ne umiju pa se onima prvima cinično podsmjehuju?

Kao i svaki drugi Europejac i ja sam u banani. Jasno mi je da je život izlučevina i da nade nema, ali mi to nekako uspije na sat i pol zaboraviti kad pogledam uspjeliji olivudski film kao što je, recimo, LITTLE MISS SUNSHINE. U njemu nema ničega nepredvidljivoga - od ritma do poruke - a svaki glumac igra točno svoj tip uloge (Kinnear je pušioničar, Collette smotana, Carell izgubljen, Arkin glasan, Dano jeziv, dijete dijete) i jedina stvarno smiješna scena je na plakatu, tako da Europejac ima svaki mogući dokaz u prilog tezi olivudskog kreativnog bankrota, ali ... ali malo happy endinga dođe kao melem na sve rane za koje razumom znamo da se nezalječive. LITTLE MIS SUNSHINE je govno, ali govno koje godi.

A Amerika nije glupa, Amerika je dijete i daj se ti naljuti na dijete pa ostani faca, da te vidim.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova