Written by: darkomacan
4/24/2012 12:04 AM

Drive (2011) Nicolas Winding Refn

Ne mogu reći da me onaj ružni font u ružičastoj boji nije na vrijeme upozorio da će film biti smeće. Tako da sam si za idućih sat i pol u jednu ruku sam kriv. Ali u drugu, puno puno veću ruku je kriv Refn.

Refn je ili moron ili sadist. Vjerojatno je moron jer nam i dalje pokušava prodati tišinu pod dubinu. Vjerojatno je moron jer nazove film DRIVE i onda u njemu ne snimi ni jednu jedinu spomena vrijednu vožnju. Vjerojatno je moron jer je od svih predavanja u filmskoj školi izabrao markirati baš dramaturgiju. Vjerojatno je moron jer su mu svi likovi moroni, a kako svaki autor (znam da nije on pisao ni scenarij ni knjigu, ali ih je odabrao snimiti) sve svoje likove izvlači iz sebe onda ni on ne može biti ništa drugo nego moron.

I obično mogu procijeniti zašto neki film na IMDB-u dobije bolju ili lošiju ocjenu, čak i ako se s njom ne slažem, ali ovdje mi fakat nije jasna osmica iz 166.000 glasova. Zar su popušili tužne poglede pod ljubavnu priču, pretjerano nasilje kao kritiku istog, zar su se oduševili još jednim filmom koji citira priču o škorpionu i žabi, zar nisu uvidjeli da Refnova tišina govori samo da nema što reći, da prepisuje poetiku sedamdesetih bez razumijevanja i dosljednosti? Zar uz jednog morona iza kamere imamo još sto šezdeset i šest tisuća njih koji za svojim računalima navijaju za njega? Je li moguće da je ovaj svijet čak i gluplji nego što sam do danas vjerovao?

***

Izgnanie (2007) Andrei Zvyagintsev

Vidim ja da Rusi snimaju filmove kako bi im u usporedbi s njima sjeverna zima djelovala kratko i ugodno ...

80% IZGNANIA je sjajan film. Lijepe slike, glumci s karizmom, a i Zvyagintsev umije koristiti tišinu za razliku od nedavno nakuđenoga Refna. Jest to sve malo tarkovskasto, ali na dobar način jer je drama dobra i prava - štono netko reče "ljudsko srce u sukobu sa samim sobom" - i onda mi gledatelji taj naoko mali problem oko kojega se piča vrti pratimo iz svačije vizure, suosjećamo sa svakim, u svačije se cipele uvlačimo, pokušavamo pogoditi kamo film ide, nadamo se da nismo pogodili, vežemo se, stalo nam je, patimo i uživamo. Tako prva dva sata.

Preostalih pola sata su gnjila jabuka koja pokvari cijelu korpu. Odjednom mistifikacija tekstom na poleđini dopisa, odjednom flešbekovi, odjednom skokovitost, odjednom pop-psihološka motivacija, odjednom monološki ispad nedorečene filozofije. Ovo zadnje je jedino što je možda - možda, kažem, a i to samo kad bi bilo prerađeno - trebalo ostati u filmu, ali negdje drugdje, ne nakon što se najveća tragedija već davno završila.

Ali da, valjda je trebalo nadtrajati zimu pa se snimalo, snimalo i kad je potreba prestala.

***

Somewhere (2010) Sofia Coppola

Nebesa imaju smisla za humor. U nekom trenutku nedavne prošlosti zavapio sam (tiho, u svojoj glavi) kako u filmovima previše isprazno brbljaju, kako su nekad (sedamdesete) lijepo znali pričati slikom. Pa su me nebesa onda, za kaznu, redom šupila "Izgnaniem", "Driveom" i sa SOMEWHERE.

Za dodatnu komediju, gledao sam verziju SOMEWHERE na talijanskom i to jedno prvih pola sata bez titla koji mi uopće nije falio. To možete upisati u plus glumcima i redateljici, ali ja sam odlučio upisati u minus jer ... uh. Jer će ovo biti recenzija u kojoj, bojim se, ispadam šovinist.

Naime, kaj. Ono što ne volim u (velikoj većini) ženskih stripova i (velikoj većini) ženske proze jest što su svi isti. Naravno da fikcionalno pripovjedanje bilo koje vrste zavisi o prepoznavanju vlastitoga iskustva i osjećaja u pripovjedanome, ali pritom muški pisci priznaje pravila igre koja kažu da se trebaš makar potruditi kao da priču koju pričaš još nitko prije tebe ispričao nije. Autorice mahom smatraju da je dovoljna činjenica da je ONE pripovijedaju te da daljnje ukrašavanje nije nužno. Pomalo je to nalik razlici muških i ženskih razgovora, u kojima se muški nadmeću sa sugovornikom, a žene pokušavaju složiti s izrečenim.

Sofia Coppola tako priča jednu skroz banalnu priču na skroz banalan način, s vrlo banalnim dijalozima i banalnim režijskim rješenjima. Ništa unutra nema što nismo već stoput vidjeli ... a opet nekako ne mogu reći da je baš dosadno, nezapamtljivo ili loše.

Proklete žene.

***

The Guard (2011) John Michael McDonagh

Nakon temeljitog proučavanja irskoga mentaliteta na uzorku stripova Gartha Ennisa i filma THE GUARD nedvojbeno zaključujem kako svaki Irac za sve druge Irce misli da su potkupljiva i poročna stoka bez ijedne unce vrline, ali sa smislom za nemilosrdan humor na račun svakoga tko nije kao oni. Za sebe, pak, svaki Irac misli da je do u dlaku sve to isto, ali zna ili barem vjeruje da će u odlučnom trenutku pokazati kralježnicu od čelika i ostale dugo zapretavane nadjunačke osobine.

Ono što mene u cijeloj toj priči 'be nije što su Irci takvi - svaka im dala pa makar, kao u nepretenciozno zabavnom THE GUARDU, to bila tek prostitutka - već što su Hrvati skoro pa isti takvi, ali su negdje putem izgubili vjeru u pobjedu i sretan kraj. Irac će ustati, pijan galamiti pa i popiti šljagu ako treba. Hrvat će ustati i pijan galamiti samo ako je južni, inaće će šušuriti i mrmljati, ali će u većini slučajeva stati dobrano prije nego što popije šljagu. Zato imamo dugu tradiciju luzerske literature i nikako da snimimo film koji bi nam bilo drago gledati.

I zato nam žene - sitne, plave, duševnih očiju, ako je vjerovati THE GUARDU - radije bježe u Irsku i udaju se za pedere nego da ostanu tu.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova