Written by: darkomacan
8/29/2012 8:10 AM

Monsters (2010) Gareth Edwards

Napisao sam nedavno, u promotivne svrhe, kako "mrzim znanstvenu fantastiku" i to je istovremeno i točno i netočno. Netočno je jer je konzumiram, u ovom ili onom obliku, preko trideset i pet godina, a to nije zbog mržnje. Točno je jer znanstvena fantastika ne pruža više odgovore na pitanja koja si postavljam pa se osjećam pomalo izdano. Da je moj život SF priča, onda bih ja bio čovjek koji stari dok znanstvena fantastika ostaje to vječno mlado biće za koje znam da će me nadživjeti i da nikad neće zdvajati o pitanjima koja mene muče. I otud resentiman.

MONSTERS je okej SF film od ove nove vrste (kao, rec'mo, "District 9") gdje se ne oneobičava sve već se snima svijet kakav postoji i onda se u njega ukapa CGI po potrebi. Okej je kažem, samo je već viđen (bar od "Afričke kraljice" naovamo) i premda je sve bilo na svome mjestu, nije bilo nikakvih iznenađenja: solidan jedan, mlad uradak, tek pomalo antipatičan zbog želje Zapada da i on malo bude žrtva (kao, rec'mo, "Children of Men").

Da sam dvajstpet godina manje star, volio bih MONSTERS, al' ovako mu samo zavidim na velikim temama koje ga muče, na svemiru u koji vjeruje, zamjeram mu na drskosti zbog koje smije biti mlad.

***

De Zaak Alzheimer (2003) Erik Van Looy

Kad su plaćene ubojice postale normalan izbor protagonista? Jest, svi moji primjeri su stripovski, ali koliko se sjećam Golgo 13 (dobar) bio je prilična senzacija kad se sedamdesetih pojavio. U osamdesetima, Torpedo (dobar, samo ga je uspjeh malo razvodnio) je možda prvi koji sam čitao pa je djelovao svjež, do devedesetih i Hitmana (dobar) mi više ništa nije bilo čudno, dok mi se kod novostoljetnog Ubojice (sranje) činilo da smo prešli ne samo granicu dobrog ukusa (ta je fleksibilna), već i zdrave pameti: biti plaćeni ubojica je sa sobom otad nosilo samo lažne dileme i utjelovljivalo je san današnjice - radi malo, budi plaćen puno, ne brini nizašto osim za vlastiti užitak.

ZAAK ALZHEIMER je isto sranje, iako ne zbog moralnih i drugih lažnih razloga već zato što cijela konstrukcija ove naopake piramide leži na klimavoj opeki mafije koja baš mora i mora unajmiti ubojicu kojem slabi pamćenje, jedino zato što će to biti neviđeni začin u filmskoj čorbi od plaćenog ubojice. Nakon toga, ništa više u filmu nema smisla, pogotovo kad se u drugoj polovici filma zaboravi da bi deda trebao zaboravljati. Zapravo, nije funkcioniralo ni prije jer cijela uvodna scena nema nikakvog smisla, ako joj se kasnije ne da kontrapunkt, što je isto tako zaboravljeno.

Možda je Alzheimer u ovom filmu redateljev?

***

Incendies (2010) Denis Villeneuve

Silom prilika, dosta sam zadnjih godina razmišljao o specifičnostima nacionalnih poetika i neprenosivosti (to ne znači nerazumljivosti) istih. Uglavnom vezano za strip, ali primjenjivo je i na film. INCENDIES, recimo, ima dvije velike "francuske" teme: obiteljsku tajnu i "actualité", što se otprilike prevodi kao "ukorijenjenost u aktualnu društveno političku situaciju" (a možda i kao "aktualitet", ne bih znao, nisam u istu ukorijenjen). I kao takav, iako je kanadski, INCENDIES je apsolutno francuski: može ga se zamisliti kako kakav Fibrin album, ali ne i kao američki film.

A je l' valja, mcne, prčili te uvodi o svemu i svačemu?! Valja. Valja poprilično. I to ne zbog razrješenja koje postaje očito petnaestak minuta prije nego što bude izrečeno, već zbog vještine sklapanja priče uslijed koje nam to što znamo ne smeta već nam svaki put dodaje jedan sloj užitka: dok čekamo da se dogodi, stižemo ispitati i preispitati kako bismo sami reagirali u danoj situaciji te onda to usporediti s reakcijama ljudi u filmu. U današnjoj industriji kojoj život ovisi od šoka o kojem će se pričati, INCENDIES strši svjesno se držeći što dalje od šoka. Kao da vam netko mirnim, mirnim glasom priča nešto najgore što možete zamisliti.

A onda kćerin jecaj kad shvati ... taj jedan zvuk naježio me više od svih horora pogledanih u zadnjih deset godina. Je l' valja INCENDIES? Ma, bogme valja.

***

El Crimen Ferpecto (2004) Alex de la Iglesia

Komedije su niža vrsta umjetnosti od tragedije kaže, a valjda, Aristotel. Manje su trajne, to svakako, jer dosta ovisi o aktualnosti, podneblju, navikama publike, pa se često isti zapleti pišu nanovo, prilagođavaju, štosvevećne, kako bi im se udahnuo privid neviđenog, kako bismo si mi, gledatelji, mogli opravdati što se smijemo starome vicu.

EL CRIMEN FERPECTO je nekoliko starih viceva na kupu - tu je stari vic o hubrisu, stara komedija zablude s nestalim truplom, stara šala o tome što se događa kad sluškinja sjedne na prijestolje, stari ritam iz starih filmova Johna Landisa (ali bez automobilskih nesreća) - ali funkcioniraju. Najbolje funkcioniraju u prvih pola sata (početak je briljantan!), ali samo zato što još ne znamo kamo priča stremi. Kad saznamo, i dalje je dobra, samo malo više poznata. Na kraju je dojam da su uživali svi, redatelj, glumci, a začudo i publika.

Jedino je kritičaru malo teže, jer o dobrim se komedijama - imao je Ari pravo - jedva što suvislo, mimo same činjenice da su dobre, može napisati.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova