Written by: darkomacan
11/3/2012 10:31 AM

<<-- 24-satno crtanje pratite na linku iz lijevoga stupca. A u pauzi:

Love Exposure (2008) Shion Sono

Imam ozbiljnih problema s gledanjem filmova u zadnje vrijeme: koncentracija mi se survala na otprilike sedam minuta; nakon toga počnem se vrpoljiti, gledati poštu, surfati, jesti, spavati. Tako da su mi filmovi sad kao i knjige: kroz svaki pojedini napredujem glacijalno, trebaju mi dani da nekog pogledam, gdjekad čak i tjedni. A to sve za normalne filmove, a kad se neki raspištolji na četiri sata kao LOVE EXPOSURE, onda se dok dođem do kraja više ni ne sjećam kako je počeo.

Iako sam siguran da je bolje počeo nego što je završio. Do Youva osvetničkog pohoda sve je nekako imalo smisla - stiliziranog smisla, ali smisla, no nakon toga se stvarna drama (ma kako na momente bizarna) pretvara u žanr, a možda i farsu. Dok je dotad ... dotad je LOVE EXPOSURE bio vrlo dobar primjer kako je uvjerljivost rastezljiv pojam: koliko likovi u filmu puno ozbiljnije shvaćaju kršćanstvo od bilo kojeg kršćanina kojeg znam (i koliko to kršćanstvo bilo u pomaku od našeg), toliko je i gledatelj spreman prihvatiti umijeće slikanja gaćica kao vrijedan poduhvat. Ono što bi na Zapadu otpočetka bila burleskna premisa, u LOVE EXPOSURE je ozbiljno i napeto jer se kao ozbiljno i važno tretira. Usto, LOVE EXPOSURE ne štedi ideje ni koncepte već lijepo za svaki lik smisli novi što je pošten i dobrodošao pristup u filmskoj ponudi brze hrane.

Sad, valja li film ili ne, nisam siguran. Dug je i na svome putu ima uspone i padove. Naizmjence sam bio oduševljen i ganut, ali sam se znao i dosađivati. Na koncu sam ga uspio dovršiti, što mu valjda ide u prilog, pa isto preporučujem i vama: ako vam i ne bude posve po ukusu, okusiti ga vrijedi.

***

Confessions (2010) Tetsuya Nakashima

Ponekad bi se, čitajući ove moje prikaze, moglo zaključiti kako mislim da Olivud nema pojma što radi. To bi, međutim, bilo jako daleko od istine: Olivud jako dobro zna što radi; svaka minuta olivudskog filma isplanirana je tako da bude što probavljivija, da nas bez i najmanjeg misaonog napora prenese iz minute u iduću minutu, da sat i pol do dva prođu, a da i ne trepnemo. Olivud je olivudštinu usavršio jako dobro i ostale se kinematografije trude ili da mu se pokore ili da mu se odupru.

CONFESSIONS je pokušaj otpora: relativno jednostavna priča svjesno je usložnjena s pet do sedam (nisam brojio, pričam napamet) perspektiva kako bi se do odgovora došlo, ako uopće, a onda što kasnije. Usto se svaki kadar trudi biti tako prokleto lijep da mi je u pojedinim trenutcima onih sedam spomenutih minuta koncentracije iz prošlog prikaza palo na jednu: odgledao bih minutu i zaključio kako sam dobio posve dovoljno da mogu ići raditi nešto drugo; usredotočeno gledanje bilo mi je živa muka. Svaki pojedini aspekt CONFESSIONSA - problematika, ideje, obrati, gluma, kamera - mi se sviđao, ali cjelina, priznajem i ja kad svi nešto stalno priznaju, i ne baš. Više bih volio da sam na tu temu i s tom pričom pročitao kakvu mangu.

A na kraju, što je najgore, mislim da se CONFESSIONS čak nije ni odupro Olivudu. Mislim da je samo s puno stila pokušao sakriti da igra potpuno istu igru.

***

Bin-jip (2004) Ki-duk Kim

Iako se odupirem ljestvicama i davanju superlativa, gledajući BIN-JIP me posve neočekivano sačekala misao kako ovako dobar film davno nisam gledao. Totalno me očarao savršenim doziranjem informacija - nisi siguran o čemu bi mogla biti riječ, ali slutiš, a dok postaneš siguran već ti je dano nešto novo oko čega ćeš dvojiti - a sve to zajedno u divnoj tišini koja je maknula sve riječi koje bi smetale komunikaciji. Na svršetku svakog čina, recimo svakih pola sata, prepao bih se da je majstoriji kraj, da će se u sljedećem činu redatelj poskliznuti i načiniti suvišan pokret, izreći prelaku riječ, objasniti što nije trebao, ali on to nije učinio. BIN-JIP ostao je čvrst do samoga kraja.

Čak i ta zadnja rečenica, ona napisana, ona koja mi se učinila suviškom, nadokvačenim motom, čak i ona je dobila svoj smisao dok je odjava tekla i dok sam o njoj razmišljao. Preobrazila je bajku u tragediju na način na koji bi mnogi majndfak filmovi voljeli da mogu, ali ne mogu.

Savršenstvo.

***

My Sassy Girl (2001) Jae-young Kwak

Smijao sam se. Naglas.

I to je, u biti, to. Nema u MY SASSY GIRL ničega što nismo vidjeli u, recimo, tzv. "screwball" komedijama iz četrdesetih (glazba sugerira utjecaje iz još bar dvadeset godina starijega razdoblja), ali su sve lekcije primijenjene i osvježene na stani-pa-gledaj način.

Okej, nisam stajao, ali sam sjedio i nisam mogao prestati gledati, nisam se mogao prestati sebi čuditi kako me slapstick ili grimasa još uvijek mogu tako nasmijati. No, nije bila riječ samo o slapsticku ili grimasama, već o tomu da su ovdje likovi bili likovi, a ne maske iz repertoarnog teatra pa je bilo smiješno i kad bi se ponašali prema očekivanju i kad bi odstupili od njega. I još su svi bili tretirani s respektom: svatko je klaun, ali čak i klaun ima emocije.

Zapravo, vrlina filma MY SASSY GIRL je u tome što me podsjetio da je između komedije i tragedije razlika samo u naglasku, i mjestu na kojem priča odluči završiti.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova