Written by: darkomacan
11/24/2012 11:03 AM

Mar Adentro (2004) Alejandro Amenábar

Prednost nepripremljenog gledanja filma je u slučaju MAR ADENTRO bila u tome što sam se pola filma pitao glumi li protagonista kao mladića (zamagljeno) i starca (našminkano) isti čovjek. Da sam kojim slučajem prije toga vidio plakat ili nedajbože čitao titlove onda bih bio zakinut za taj mali slasni misterij i otpalo bi mi bilo pola zabave.

Sam film, naime, nije loš, ali nije me nešto ni dirnuo. Sve je na svom mjestu, zanat je dobar, simbolika leta i mora malo njanja, ali s obzirom da se ne uzbuđujem oko vrućih tema kao što je eutanazija, onda mi je prilično ravno bilo što će se deseiti, do te mjere ravno da sam se maločas, jedno tjedan dana nakon gledanja, imao na dugu sekundu problema sjetiti kako je film uopće završio.

Podsjetio me, pak, na jednu drugu domaću zadaću, na "Le scaphandre et le papillon" i to ne samo po uzetosti već po tome što je u oba filma izdana knjiga prikazana kao vrhunac života i što su me u oba onako pravo dirnuli jedino prizori s očevima. E da, i u oba su glavni junaci bili zapravo antipatični, što je možda pomoglo da mi bude ravno hoće li živjeti i koliko će dostojanstveno umrijeti.

***

Tropa de Elite 2 (2010) José Padilha

Ne sjećam se baš točno zapleta filma - gledao sam ga dosta davno, ali me nije baš potakao na trenutačno pisanje - no mislim kako nije bio samo nastavak radi nastavka. Čini mi se, onako nejasno, kako je autor bar na jednoj razini zaista bio zabrinut za neke socijalne probleme i htio nam nešto poručiti, na nešto ukazati. Omanuo je, jasno: od trenutka kad na početku filma vidim kapetana Nascimenta napadnutog sa svih strana, ne zanima me bogznašto do činjenice kad će već jednom obračun, kad će se gomilati mrtvi Brazilci sred zelene noći.

S posve druge strane, da je takav film snimljen kod nas, pa makar i loše, bio bi mi super: ne zbog negativne turističke propagande, već zato što žanr i ne služi ničemu nego da se o aktualnom razgovara na potrošan i zabavan način. Da netko uzme poznate obrasce i zaodjene ih u izvješća iz crne kronike ne bi mu ni sredstva nedostajala jer bi bilo kao u onom vicu o snimanju partizanskog filma: "Oćete l' nam vi dat' oružje il' da ponesemo naše?"

***

Deep Water (2006) Louise Osmond/Jerry Rothwell

Kad sam bio mali (nikad sitan, samo mali) jako su mi drage bile "Zaboravljene senzacije" Rudija Aljinovića u tjedniku Vikend gdje je on, faktički, prepričavao stare novine i činio to dobro. Te dvije stranice Vikenda pročitale bi se za desetak minuta, možda i manje, a neki prizori su mi još uvijek živi u sjećanju.

DEEP WATER je otprilike tako nešto: neka davna, tad bitna (blažena vremena!), utrka čamcima oko svijeta i tri-četiri profila najzapaženijih natjecatelja s posebnim naglaskom na jednu, tragičnu sudbinu. Tragičnu po onoj Raosovoj definiciji da "tragedija nije kad je smrt jedini izbor već kad je najbolji". I sve je tu dobro napravljeno: podatci nam se serviraju vješto, da nam se naslutiti kamo priča ide, ostavlja se vrijeme nevjerici i spekulaciji, završetak je odrađen kako treba. DEEP WATER prepričava stare novine i čini to dobro.

Samo sam tu i tamo poželio da cijela stvar malko ubrza. Ne možda da završi za deset minuta kao članak u Vikendu, ali da ne traje baš ni sat i pol.


***

The Green Butchers (2003) Anders Thomas Jensen

Sjećam se kako sam svojevremeno pukao kad je Globusov kritičar u prvoj rečenici spojlao bitan moment "Fried Green Tomatoes" pa sam zato vrlo obzirno prišao ovoj prvoj rečenici. No, s druge strane, maločas sam bacio pogled na plakat filma koji izrijekom zaziva, recimo, "Delicatessen" pa mi se čini da je ono što sam se pobojao da je spojler zapravo vabilo: kao da su takvi mesarski filmovi već postali žanr za sebe ... Neću vam reći kakvi, ali zbilja, kakvi bi i mogli biti? Koji je potencijalno zanimljiv mesarski zaplet, izuzmemo li mesare vegane, na što naslov u jednom kratkom trenutku vabi?

THE GREEN BUTCHERS je fina lagana komedija (na skandinavski način, što znači da mrtvih mora biti, ali ako pola likova preživi to se smatra hepiendom) čiji humor izvire iz aberantnog promatranog kao normalno. Plus bod za izostanak moraliziranja. Sve u svemu, ništa veliko, ali pošteno gledljivo.

I da, štono rekoh već dok sam skupljao preporuke: Danci, mali kao i mi (ako im ne računamo Grenland), imaju iste glumce u svim filmovima, što je potvrđeno kad sam prodavača nekretnina prepoznao kao ministra iz Forbrydelsena ... Mads Mikkelsen je svojom tihom intenzivnošću njihov Ivo Gregurević, a Nikolaj Lie Kaas ... nemam pojma, tko kod nas glumi zgodne retarde?

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova