Written by: darkomacan
5/30/2014 11:42 AM

Django Unchained (Quentin Tarantino, 2012.)

Ovako mi se čini: pitanje kod Tarantinovih filmova nije jesu li dobri ili nisu, nije čak ni u tome sviđaju vam se ili ne; pitanje je drugo, starije i, mislim, Tolstojevo – treba li takve filmove uopće snimati?

Tolstoj (ja sve ovo vrlo napamet pa ne zamjerite ako je štogod, ili sve, krivo) je vrlo bio za to da se knjige ne bi smjele pisati ako nisu kalokagatične, to jest ako se ne bave onime što je u svijetu lijepo i dobro, da ne kažem plemenito. Ili moralno. Takav je stav isključivao, recimo, Shakesepearea čiji je, pak, stav bio da se treba pisati što god ljudi žele gledati. Tako da Tolstoj nije baš volio Shakespearea (kao ni mnogošto drugo), a prilično sigurno ne bi volio ni Tarantina.

Jerbo DJANGO UNCHAINED ne samo da nije moralan, plemenit, o dobrom ni o lijepom. DJANGO UNCHAINED nije apsolutno film ni o čemu. Nije to film o osveti, nije o rasi, nije o ironiji, nije o pravdi ... DJANGO nam baš ništa ne poručuje osim da Tarantina veseli snimati filmove. Zato rabi žanr – noir (nitko nije čist) karakterizaciju u western (sve prolazi) setingu – da bi vještim ponavljanjem onoga što ga je kao gledatelja veselilo pokazao što ga kao stvaratelja veseli. Kao i svaki žanr, DJANGO je autistično iskustvo, koje razumije i voli onaj koji razumije i voli. Tko ne razumije, ne može ni voljeti.

Tolstoj ga ne bi volio. Shakespeare bi. Ja sam ga po svršetku poželio pogledati još jednom. Nisam si to vremenski mogao priuštiti, ali želja je bila jaka.

***

Le Capital (Costa-Gavras, 2012.)

Možda nisam pametan, ali svejedno mi se, i to svakim danom sve više, čini kako "ovo mi se ne sviđa jer mi se sviđa nešto drugo" nije ni pošten ni valjan argument u raspravi. Zato, ako u prikazu LE CAPITALA spomenem "Vuka s Wall Streeta", onda to neće biti kako bih jednoga od njih hvalio na račun drugoga već u najboljem slučaju zato da bih spomenuo forne paralele i razlike. Recimo, to kako se u jednom od njih glavni glumac (ne junak) zove "Leo",a u drugom "Gad".

To s imenima mi je bilo tako sip(tom)atično: iako su oba filma o kvarenju koje dolazi s moći, američki ga "Vuk" postavlja kao dječački eksces koji traje do prve packe nakon čega se ukroćeni lav veselo uklapa u ukroćeni sistem (usporedi, također, "Catch Me If You Can", nešto bolji film, ali suštinski istu priču); francuski LE CAPITAL, pak, postulira puno gadniju "siluj ili budi silovan" igru u kojoj nema nagrade osim igre same i nema kazne osim isključenja iz igre. "Vuk" ili LE CAPITAL: sistem ili pojedinac, pa ne možemo hvaliti jednoga na štetu drugoga, možemo samo vrtjeti ili kimati glavom zavisno o vlastitim sklonostima.

"Vuk" je proračunatije snimljen, potegnut će vas svojom stazom čak i ako vas tema ne zanima. LE CAPITAL je monotono monokrom, kakav-takav interes za temu je poželjan jer kurvi i droge nema dovoljno. Jedan je prikaz novca kao poželjnoga pakla, drugi kao nepoželjnoga raja. A mi u sredini.

***

The Cabin in the Woods (Drew Goddard, 2012.)

Može ovaj film stoput režirati i sunapisati Drew Goddard, ali jasno je da mi je glavna točka interesa Joss Whedon. U sklopu Jossova opusa ga gledam, i zbog Jossa se pitam: koje je ovo serije bio nusprodukt, je li bilo preskupo da se snimi kao epizoda, je li ga bezizlazje kraja činilo neprikladnim za umetak u neku nadaljevanku, čemu – o, čemu?! – stalno negdje mora umetati Amy Acker?

THE CABIN IN THE WOODS je tak-tak film. Prva trećina nam uglavnom daje standardan teen-horror sa slutnjom nečega većeg. Ta slutnja se u drugoj trećini materijalizira u ne baš zanimljiv element koji zijevno koketira s metatekstualnošću (daleko bolje danoj u "Vrisku"), da bi tek treća trećina bila vrijedna gledanja: svi specijalni efekti i centralna ideja su ondje. Da je ovo, ukratko, bila epizoda neke serije bila bi žežena epizoda neke serije. Kao film ..

... nije baš bljakač, ali je popriličan tjahić.

***

All Is Lost (J. C. Chandor, 2013.)

Jedan sam od onih klinaca kojima su rekli da je pušenje štetno pa nikad nisu zapalili. Jedan sam od onih klinaca kojima su rekli da "tko se hvali, sam se kvari" pa mi je to dosta štetilo u ovom promoterskom stoljeću. Jedan sam, konačno, od onih klinaca kojima su rekli "hvali more, drž' se kraja" pa se držim kraja, a ne hvalim čak ni dobre filmove o moru.

Je li ALL IS LOST dobar, tek treba dokučiti. Naginjem negativnom odgovoru iz par razloga. Prvi je da sam (kad sam bio gorespomenuti klinac) istinite priče o čudom spašenim brodolomcima čitao u Vikendu u reportažama od uvrh glave šest kartica, deset minuta posla. Kako nisam od onih koji radije čitaju roman gdje bi kratka priča bila dosta, ALL IS LOST mi se sa svojih preko sat i pol učinio - premda lijepo i razložno načinjen - bormeš odugačak. A pogotovo je sve dvojbeno kad se uzme u obzir da ovo nije istinita priča nego konstrukt koji mi se sa svakom prolazećom minutom i svakim dokazom - griješničko pismo na početku, jedina izgovorena riječ na vrhuncu zdvajanja, nemogući spas u znaku goruće aureole - čini kao religijski pamflet. I, premda se ne opirem religiji, bogme se opirem pamfletima. "Pijev život" (roman) bio je fascinantno čitanje s iritantnim svršetkom. ALL IS LOST (jedan od masu filmova nazvanih "All is ... nešto" zadnjih godina) manje je iritantan, ali vjerojatno stoga što je manje fascinantan.

No, možda je sve to samo stoga što se čvrsto držim kraja.

***

Nebraska (Alexander Payne, 2013.)

I tako su Alexanderu Payneu ponudili scenarij smješten tu kod nas i nazvan "Hrvatska". Svidio mu se, ali znao je da će se mrvu bolje prodavati (to nije bio veliki faktor jer je, uostalom, film snimio kao crno-bijeli, ali je bio faktor) ako mu radnju prebaci u Ameriku, pa je zamijenio par slova i film je postao NEBRASKA. Sve drugo - beznađe, besciljnost, prgavost, inat, ljubav i zloba te gorki humor - ostalo je kako je izvorno napisano. Jest, malo su promijenili kilometražu da bi stvar imala smisla, ali najneuvjerljiviji dio - onaj filmski udarac šakom - bio je i u izvornom predlošku, tako da za to Paynea neopravdano krive.

Tako da bi NEBRASKA bio pravo odličan film da nema tu skrivenu namjeru da nam Amerikance proda pod ljude, u što je - nakon svih onih drugih odgledanih filmova - jednostavno nemoguće povjerovati. Kao što je nemoguće povjerovati i u tvrdnju iz prve rečenice.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova