Written by: darkomacan
8/23/2014 12:19 PM

Jagten (Thomas Vinterberg, 2012.)

Po svemu sudeći, iako sam ga pogledao prije više od mjesec dana, o JAGTEN dosad nisam napisao ni slova. Oklijevam, kao što sam oklijevao s gledanjem, počinjući više puta, lomeći prvih pola sata kroz barem tjedan dana gledanja (smije se to: otkako su ušli u računala filmove tretiram kao knjige pa počinjem i stajem, a ne više kao svetu misu koju valja odslušati u komadu). Razlog je što je JAGTEN dobar film o kojem ne znam kako da napišem nešto dobro.

Spomenuta prva polovica sata je možda i najjači dio filma: gledamo život koji bi mogao biti naš ili za kojeg se ne bismo bunili da je naš, kako polako ide prema sranju (mora: kad ne bi bilo sranja, ne bi bilo ni priča). Tako da kad bude sranje, bude i olakšanje (česta životna pojava): jasna je razdjelnica povučena i više nema dvojbi; akcija je uzaludna, ali katarzična; naslov daje naslutiti triler do kojeg nikad ne dođe; obrat je veličanstveno tih, naizgled nemoguć, ali logičan i ljudski; svršetak je pomno probran, naizgled nategnut, ali ponovo ljudski. Struktura ovoga užasno pažljivog filma može se svesti na: "Ma neće valjda?", "Ma ne?", "Ma ne?!". Film je to pitanja.

JAGTEN je i film tijekom kojeg sam mrzio ljude. Ne znam je li to dobro napisati.

***

Prisoners (Denis Villeneuve, 2013.)

Nakon prikaza "Jagtena", netko (ma tko?) je komentirao kako je imao osjećaj da gleda odužu epizodu "Zakona i reda". I to je točno, samo na posve naopak način: TV serije su, naime, nastale da bi unedogled replicirale iskustvo (tad rijetko i teže dostupno) filmske priče. TV iskustvo je razvodnjeno u odnosu na filmski koncentrat, ali poene dobija pouzdanošću i predvidljivošću te se tako dogodilo da je (uz još neke faktore i faktoide kao što je svojevremeni scenaristički štrajk) televizija filmu preotela sve niskobudžetne žanrove – policijotske i krimi zaplete, bolničke i sudske drame – ostavivši mu, zasad, animirane megablokbastere za hormonalno-adrenalinsku publiku.

Stoga mi je PRISONERS divno legao. Bio je to krimić kojemu sam želio nastavak (detektiv je onaj pravi, bez privatnoga života i mračnoga motiva) znajući da je bolje da nastavak ne dobije (jer bi taj nužno donio privatni život i mračne motive). Bio je to krimić koji nas je kako valja zakvačio na sve likove i uvjerio ih u njih, te malo, ali samo malo klecnuo kod raspleta, a to sam mu već unaprijed oprostio gledajući kako je pošteno odradio ostatak posla. Ne bi me čudilo da ga za deset godina vidim prerađena u rasapunjanu televizijsku seriju.

I još nešto, usput. Motiv otete djece dosta je filmski čest zadnjih godina, a vidim da se i motiv vjere (u pozitivnom kontekstu) sve češće pojavljuje. Jedno je simbol otete nam budućnosti, drugo mi se čini posljedicom toga.

***
La vie d'Adèle (Abdellatif Kechiche, 2013.)

U svjetlu prevladavajuće američke dramaturgije gdje je svaka scena sukob, zanimljivo mi je bilo koliko LA VIE D'ADÈLE malo ima takvih prizora. U dva i pol sata trajanja filma ukupno dva: jedan na početku ljubavne afere i jedan na svršetku. U svim ostalim scenama drama je postignuta time što mi više strepimo hoće li skrivana ljubav biti otkrivena, nego što strepe akterice. One puštaju da ih nosi što ih već nosi (jednu želja, drugu želja da bude željena) i film to izvrsno prikazuje: tijekom afere svaka njihova komunikacija, s kime god bila, upućena je onoj drugoj, a mi smo u povlaštenoj/razdirućoj poziciji prijatelja koji sve zna, ali o svemu mora šutjeti, i dok veza traje i kad završi.

Bojao sam se da mi se film neće svidjeti jer mi je strip po kojem je nastao ("Plavo je topla boja" Julie Maroh) na listanje bio odbojan: bojao sam se da je pamfletska autobiografija predstavnice seksualne manjine koja koristi oportun društveni trenutak da bi se izborila ne toliko za ravnopravan koliko za povlašten položaj. Nagrade koje je strip dobio pojačale su taj strah, kao kad Oscara dobije film o oboljelima od kakve popularno teške bolesti.

No, kako rekoh, film se pokazao izvrsnom ljubavnom pričom koja je svoj kraj našla ne u (očekivanoj) žigosanosti protagonističina opredijeljenja već u danim karakterima likova. Adèle i Emma su se i našle i razišle jer su htjele više. Ljudski.

***

Real Steel (Shawn Levy, 2011.)

Svidio mi se ovaj film pa sam pošao pogledati što mu je redatelj još redio. I nisam mogao ne primijetiti kako, kao i toliko mlađih redatelja, Levy izgleda posve jednako šlank, dotjerano i upicanjeno kao i bilo koja filmska zvijezda, možda mrvu manje karizmatično. To me navelo da, posve nedokazivo, pomislim kako je to simptom svega što ne valja u Olivudu: gdje su tusti, grbavi, ćoravi, frustrirani tipovi koji su u film izlijevali svoju dušu? gdje su čupavi napušeni rebeli? Ostali samo ovi metroseksualci na jednoj i retardirani geekovi poput Guillerma del Tora i Petera Jacksona na drugoj strani. I možda Tarantino u sredini.

Enivej, svidio mi se ovaj film poprilično, a možda bi mi se svidio i apsolutno da nije bilo dva momenta. Jedan je kad klinjo, sve po propisu, baca rukavicu u lice apsolutnom prvaku i kad, ničim izazvan, ima propovijed o velikima koji stoje na putu malima. Nije trebalo, a čak nije ni istina jer je sport - u ovom filmu roboksanje - biznis i nitko ne stoji na putu autsajderu ako se na tome može zaraditi. No, nekoga je nešto žuljalo pa je to ostalo u filmu, a da stvar bude gore ti veliki su, sred Amerike, predstavljeni ladnom ruskom bogatašicom i japanskim znanstvenikom koji je krhke taštine pod kul vanjštinom. Ima u filmu i jedan američki pizdun, ali je s Juga, da bi se, je li, izbjeg'o stereotip. Drugi moment je što je film jedno triput tijekom svojega trajanja hintao da bi se u mutnim očima "našega" robota mogla probuditi samospoznaja ili makar svijest, no to je do kraja zaboravljeno: Hugh Jackman dobije svoju katarzu, klinjo dobije svoju, a robot ostane robot.

No, kako rekoh, svidio mi se ovaj film. Ide totalno po underdog receptu, ali nama djeci niz leđa prođu crnci kad klinjo i njegov robot treniraju i čagaju. Ako vam je osam godina u duši, preporuka.

***

The Sessions (Ben Levin, 2012.)

Zazirem od filmova o invalidima, koliko i od filmova o holokaustu, jer su nepošteni. Za svaki drugi film možeš reći da je sranje, ali kod ovih si u opasnosti da te se napadne: "A što ti imaš protiv invalida? A Židova?". Pomalo je to kao onaj žicar s kojim sam se popičkarao sinoć kad je tražio pare za kartu do Vukovara: gadi mi se žicanje, ali kako dokazati da mi se ne gadi Vukovar?

U slučaju invalida, ako sam krajnje iskren, izbjegavam ih jer čine da mi bude neugodno što sam zdrav. No, među rajom što mi preporučuje filmove očito ima viktimofila tako da sam u prošloj šarži već gledao dva tetraplegičara (Bardema i onog malog ružnog antipatičnog Francuza u skafanderu), a dva ste mi priredili i za ovu godinu. Prvi od njih je mali i ružan Amerikanac kojemu je uspjelo biti još antipatičniji od Francuza jer se njegova autobiografska priča sastoji od toga kako se sve žene zaljube u njega, a svi drugi muški (pop, recepcioner) su smotani da bi on bio više kul, a čak su i drugi invalidi (crnkinja koja je zaboravila dogovor) njemu inferiorni. THE SESSIONS je bio fascinantno gledanje, ali sam se poslije osjećao ižicano.

Odradit ću odmah i onaj drugi, da si smanjim muku: INTOUCHABLES (Nakache/Toledano, 2011.) je najameričkiji francuski film koji sam gledao, a da Besson s njim nije imao nikakve veze: svaka scena ove bajke je perfektno gledljiva i apsolutno predvidljiva, a i novac je tu kao ultimativno rješenje svih problema. U biti, ako su dva lanjska filma zdvajala nad invaliditetom, ova dva ga slave. I ja tu ne smijem ništa reći.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova