Written by: darkomacan
9/14/2014 3:07 PM

Draško Roganović i Denis Pajtak su me prozvali na onu FB igru gdje se mora navesti deset bitnih knjiga, knjiga koje su te obilježile. Uvjet je bio da se ne misli puno, ali fućkaš taj uvjet: nekoliko tjedana poslije, evo popisa koji je popis koliko i priča. Zahvalite Neilu Gaimanu, jer bih sve činio radije nego korigirao iduću karticu prijevoda njegovih, khm, zaigranih pogovora.

1.) Popis, očito, treba početi prvom pročitanom knjigom jer da ta nije imala učinak do druge pročitane ne bi ni došlo. Koja je bila prva? Vjerojatno neka slikovnica, možda ona s Mikijem (ili Pajom?) gdje ga ugrize rak (mislim) i gdje sam svaki put tako plakao, kažu mi, da su istrgnuli tu stranicu i spalili je u peći. Jest, imali smo peć tad još. I knjige su nekad ostavljale ožiljke.

2.) Nedovršena slikovnica čijeg se naslova ne sjećam, a koju je tata crtao bratu i meni. Bila su tu neka dva lika i tunel kroz sekvoju, ali najbitnija je bila, retrospektivno, spoznaja da knjige pišu i crtaju ljudi.

3.) Pipi Duga Čarapa Astrid Lindgren i Zračna pošta doktora Dolittlea Hugha Loftinga su dvije knjige koje sam u nižim razredima osnovne posuđivao jednom svake školske godine. Zašto baš njih? Jer ih nisam imao, a filozofija je doma bila da se na knjige novac ne baca ako ih se može posuditi. Tako da sam one Dolittle koji su bili doma pročitao svakog jednom, a Zračnu poštu četiri puta. I dan danas pročitat ću ono što posudim u knjižnici s puno većom vjerojatnošću nego stotine svezaka koje kupim.

4.) Hobit J.R.R. Tolkiena. Knjižnica Bogdan Ogrizović, posuđeno sedam puta dok nisam napokon kupio svoj primjerak koji zatim, naravno, nikad više nisam pročitao. Zašto me puknulo? Ne znam, ali znam da sam ukupno dvije knjige tražio da mi se kupe za rođendan –Gospodara prstenova za osamnaesti i Bibliju za trideseti – te da sam sestri, dok je bila mala, naglas čitao Hobita (fali mu B jer je Nolitovo izdanje) i Gospodara (bez dosadnih dijelova).

5.) Sirius, biblioteka znanstvene fantastike. Imao sam nepunih deset godina, ali znao sam da će se pojaviti prvi broj i želio sam ga kupiti (skupih 10? dinara) što znači da sam znao što znanstvena fantastika jest. Kad sam se navukao? Nemam pojma, ali kupio sam prvih šest brojeva Siriusa, ispovraćao se nakon prosutih zubi u Rollerballu i nisam mu se vratio idućih pet godina. Pročitao sam ukupno valjda stotinjak svezaka i meni je znanstvena fantastika – to. Jest, bilo je dobrih romana i novela drugdje (nakladnička djelatnost Bobana Kneževića tu mi je jako oblikovala ukus), ali Siriusov SF odredio mi je spisateljski put na idućih trideset godina.

6.) Koko u Parizu i Domaća zadaća Ivana Kušana bile su dvije knjige gdje sam primjetio pisca. Koko je imao taj trik da dvije usporedne radnje presijeca na napetom mjestu i tako te natjera da čitaš onu drugu dok se ne vrati prvoj u trenutku kad te druga više zanima. Trik (GRRMartin danas radi istu stvar), ali bilo mi je prvi put da sam ga uočio i shvatio. Domaća zadaća, osim što je možda najbolji Kušanov dječji roman, je za naslov svakoga poglavlja imala neku našu poslovicu. Zajedno, pokazale su mi da se u pisanju ne mora zabavljati samo čitatelj, da tu zabavu za sebe može naći i pisac.

7.) Nije fer, Davide Ephraima Kishona, prvi i drugi dio (mislim da je u Hitu bio u jednom tomu, ali ja sam imao Evergreen izdanje). Čitajući, čitajući i čitajući Kishona (i Goscinnyja) naučio sam kako se pravi humor. Mislim da neke priče još i danas znam napamet.

8.) Ubojstva po abecedi Agathe Christie su predstavnik moje zaluđenosti autoricom iz vremena kad je netko (Globus?) objavio četiri kola njezinih djela. Sjećam se kako sam navedeni roman prepričavao nekome (Kreši Opalku?) u Dubrovniku da bi on sažeo zaplet u "Dakle, uhvatili su ga na blef?", a ja sam ostao zbunjen i nisam znao protumačiti kako uopće nije bitno kako je zlikovac uhvaćen već veličanstveno suluda premisa zločina. Također, u biografskoj crtici je pisalo da je Agatha autorica osamdesetak romana i ja sam zdvajao kako ih je malo. Također također, rodila se želja da ih napišem barem toliko.

9.) Neka knjiga o Xanthu (treća, mislim) Piersa Anthonya. Ne što je bila dobra, nego zato što je to prvi svezak koji sam pročitao (uglavnom, malo sam preskakao) na engleskom. Bilo bi ljepše i zaokruženije da ga zamijenim s Doctor Dolittle in the Moon koju sam pokušao, ali je nikad nisam završio, ili s Make Room! Make Room! Harryja Harrisona koju sam prvu zapravo pročitao, ali budimo pošteni: Anthony mi je dao samopouzdanje da nastavim.

10.) Joyce, Proust, Krleža – kad sam se pod stare dane osjetio krivim što čitam samo žanr i zapitao se što propuštam, uhvatio sam se, među ostalim, u klinč i s ovim klasicima. Neki su otvorili vrata mogućeg (no ne i obaveznog), neki su pokazali što je učinjeno (da se više ne bi moralo činiti), a neki pokazali s čime se valja boriti. Sve u svemu, priča trenutačno tu stoji, ali, akobogda, nastavlja se ...

(Stripovi su, pak, posebna priča i ni blizu ovako jednostavna.)

mcn

PS Ne prozivam nikoga ako za to nisam plaćen; od toga su me odučili na mome sedmom rođendanu, ali o tom ...

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja