Written by: darkomacan
3/21/2015 11:19 PM

Deu tae-ro ra-i-beu (Byeong-woo Kim, 2013.)

Kao svaki pravi obračunski film, THE TERROR LIVE (iz lijenosti ću ga navoditi ovako radije nego korejskim nazivom) završava borbom junaka i negativca na litici. Kao svaki pravi moderni film, pak, zamutio je granicu junaka i negativca, a bogme ni litice više nisu što su nekad bile ... Tko li će pasti - negativac? junak? litica? - ostaje nam na nagađanje dovoljno dugo da uzbuđenje prva dva čina čak i poskoči u finalu.

A prva dva čina su isto odlično radila posao miješajući dvije suvremene opsesije, medije i terorizam, u talačku krimić dramu kojoj su specijalni efekti služili kao interpunkcija, a ne kao samodostatna svrha. Neki detalji (slušalice) su mrvicu prefantastični, ali prihvaćam ih kao stilsko sredstvo u igri žanrovske društvene kritike: pristupom slično onome što sam nedavno vidio u serijama kao što su, recimo, "Black Mirror" ili prvi danskošvedski "Most", a različito zbog koraka dalje u spektakl, u 9/11 vode.

THE TERROR LIVE vjerojatno nije klasik - on samo lašti postojeće elemente, dodaje novu sliku ili dvije, malo lokalnih začina - ali kao suvremena melodrama vrijedi sat i pol vremena koliko od nas traži.

***

The Zero Theorem (Terry Gilliam, 2013.)

Maločas mi je na pamet pala najtočnija usporedba za osjećaj koji me obuzeo gledajući početak THE ZERO THEOREMA – ista ona nelagoda kao kad je krenuo uvodni tekst u "Fantomsku prijetnju": ovo je nešto što sam se spremio voljeti premda sam racionalno znao da ću morati puno oprostiti kako bih volio, ali ovo je, ovo je još gore, ovo je ... dosadno!

To je, nažalost, presuda. u THE ZERO THEOREMU nema nijedne replike vrijedne spomena, likovi su klišeji najgori, svaka scena prepisana je iz lošijih filmova, humor je jadan, a pripovjedna tehnika najgora moguća: cima nas se obećanjem da će središnja ideja biti vrijedna svih tih izlizanosti, jednom kad je na kapaljku doznamo (svi likovi osim glavnog ionako znaju nešto, ali u suradnji sa scenaristom pizdekavo su misteriozni), no kako mi se čini (preskakao sam dijelove, priznajem i ponosim se time!) riječ je na kraju bila o jeftinom pamfletu, o samodopadnoj pričici koja misli da je puno više nego što jest.

Ima u cijeloj priči tri-četiri dobre slike – Krist s kamerom, pozadina s bezbrojnm znakovima zabrane, a zapravo mi se svidjela i vizualizacija rješavanja problema – ali one ne vade stvar. THE ZERO THEOREM bi bio dosadan i da nije Gilliamov, ovako je dosadi u sendvič dodano razočaranje, da zagorči stvar.

***

Nymphomaniac (Lars von Trier, 2013.)

Kad čovjek pogleda dugačak film, prvo osjeti obavezu napisati duži prikaz nego obično. U slučaju ovoga filma taj se poriv bori s potrebom da se film kratko stjera u rodno mjesto. Taj drugi poriv naročito je snažan nakon zadnje izgovorene rečenice, koja je točno ona slabašna poanta kojom bi prosječno neduhovit čovjek završio vic koji počinje sa "sreli se aseksualac i nimfomanka", ali gradi se tijekom filma: NYMPHOMANIAC nas svako malo ošamari drvenim dijalozima, šopa nas knjiškim uvidima jednoga samouka i napabirčenim trivijama (trebao se zvati "infomanijak", što von Trier jest, jer me ionako nije uvjerio da je junakinja to što naslov tvrdi).

Ali – jer naravno da postoji "ali" – vratimo li se manginu počelu i upitamo li "je li film zanimljiv?", moram odgovoriti potvrdno. Nesavršen: svakako, ali i zanimljiv. Zanimljivost nije samo u tome što se film vrti oko (i prikazuje) jebanje, već u tome što mu se kroz kilavo iskonstruirane skele lošega i predugog vica naziru momenti istinske ljudske sjebanosti. Izdržao sam četiri sata, pizdio sam često, ali nisam premotavao: zanimljiv je.

Ova je kritika kratka, ali vjerujem dovoljna da ocijenite bi li mogao zanimati i vas.

***
The Mill and the Cross (Les Majewski, 2011.)

Izazov ove recenzije bit će ne premašiti broj riječi izgovorenih u filmu ...

Elem, postoje zamisli koje su tako dobre da se preduboko zabrazdi u ostvarivanje prije no što se shvati da su puno bolje zvučale kao zamisli nego što će ikad zvučati ostvarene. "Slumdog Millionaire" mi pada na pamet: koja priča konstruirana da podrži onu sjajnu premisu ne bi izgledala preko svake mjere nategnuta? Ili THE MILL AND THE CROSS, naravno, ta o njemu govorimo.

Naime, pomisao da se slika (Brueghelova) oživi filmom je divna, ali kontraproduktivna: Brueghel je u slici zaustavio život baš zato da bi mu slika bila suma. Vraćanje slike u život nije nadogradnja (pa ma kako film bio lijep ili strip-crtačima dobrodošao za dokumentaciju) već razgradnja (kojoj nimalo ne doprinose dijalozi pisani za školski obrazovni program). U konačnici, film ne stoji za sebe već nas nuka galeriji.

A zadani je wordcount, bojim se, premašen. :)

***

The Grand Budapest Hotel (Wes Anderson, 2014.)

Bacio sam pogled na IMDB da se podsjetim što je Anderson još radio i iznenadilo me što ga zapravo ne volim: od svega što ondje ima samo sam još jedan film, onaj u Indiji, s mirom odgledao do kraja. Druge ili nisam načeo, ili sam se kroz njih patio kao siroče. A iznenadilo me jer je THE GRAND BUDAPEST HOTEL bio sve što u zadnje vrijeme njurgam da filmovi nisu a trebali bi biti – imao je divne slike kroz koje su se glumci čak i kretali, a likovi su bili svi, ne samo protagonist – pa sam pomislio kako bi mi Anderson mogao biti neotkriveno vrelo smirenja i ugode, zaliha lijepih sati.

Ako ćemo iskreno, to nije bilo ono što sam pomislio kad sam THE GRAND BUDAPEST HOTEL prvi puta kušao, negdje jesenas. Tad me ono stepenasto otvaranje priča u priči navelo da pomislim da će, kao "Nymphomaniac", biti prijevara koja nam ulančane epizode prodaje pod smislen narativ. Nije bio; kad sam ga se, nakon nekoliko turbulentnih mjeseci ponovo primio, od početka i u komadu, THE GRAND BUDAPEST HOTEL pokazao se divnim malim podsjetnikom da se film – ili svaka umjetnost, qoui? – smije raditi ni o čemu, isključivo radi vlastite logike i ljepote, pa makar u krajoliku stršao poput, recimo, secesijskog hotela navrh nemoguće planine.

U THE GRAND BUDAPEST HOTELU Anderson stvaratelj i ja konzument nakratko smo se našli u nostalgiji za vremenima koja nikad nisu bila časna, ali su se makar u literaturi predstavljala kao takva. Sa sljedećim filmom vjerojatno ćemo se opet razići, ali zar je sat i pol civilizirana diskursa, u vremenima koja se ni pred potomstvom ne pretvaraju da su časna, malo?

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova