Written by: darkomacan
4/4/2015 2:31 PM

Otkako sam (ako se ne varam, u organizaciji Knjige u centru) prvi put bio na bolonjskom Sajmu dječje knjige, regularno me peru dva osjećaja, ponekad istovremeno ili u kratkim razmacima. Jedan je inicijalni osjećaj oduševljenja kad se kroči u ta četiri ogolema paviljona krcata slikovnicama, dječjom knjigom i, nešto manje, stripom, a drugi nastupi kad čovjek provede ondje prvih pola sata, sat i počne uviđati koliko tu toga i nije bogznakaj, a ako nešto i jest - tko će to pronaći? Klasična je to metoda mučenja toplim pa hladnim, toplim pa hladnim tušem i vrlo je uspješna. Nakon par sati, čovjek poželi samo pobjeći negdje u hlad, ili na sunce, i misliti na sve samo ne na knjige.

Kao nekome tko inače stalno misli na papirnata stvorenja češće no na mesnata, Bolonja me uvijek prvo šutne u dupe i kaže "Gle što se sve može! Gle što bi sve trebalo!", da bi mi zatim opalila trisku uz jedno zlobno "ČEMU?" Čemu dodavati zrno pijeska gomili? Čemu se nadati uz puno veće igrače koji igraju za puno veće uloge? Niti možemo ondje pobijediti, a bogme ni njihovu taktiku ne možemo u domaćoj besparici i maloljudnosti primijeniti.

Ove godine, kad sam (nakon nekoliko godina autostopiranja domaćih nakladnika) u Bolonju putovao u organizaciji MiniKulta te stoga ondje proveo više dana nego obično, jeo bolje i sunčao se više, iza ugla me sačekao i po tintari opalio i treći, očit koliko i neočekivan uvid. Paradoksalno, premda je udarac bio jak, zaboljelo nije. Moglo se čak reći da me razveselilo. Najme, kaj: prolazeći po četrnaesti put pored svih štandova, zaključio sam kako se vrlo malo toga iz godine u godinu na njima ponavlja. S jedne je strane to logično: bolonjski je Sajam prije svega tržnica prava i nakladnici tu pokušavaju drugim nakladnicima uvaljati novitete. S druge je strane zastrašujuće: batalimo li par znanih franšiza kao što su Štrumpfovi, to znači da od četiri paviljona dupkom puna skupih izdanja u 365 dana ne ostaje ništa.


(Ilustracija: Ivana Pipal)

Zašto me taj hekatombeon razvedrio? Pa zato što ni pare ni strategije tu ne igraju ulogu. Zato što se igra može igrati na dva načina: u vječitom jurišu na svesvjetski hit, na trend koji će ti donijeti par milijuna i instant penziju ili, što je meni puno prirodnije, na duge staze. Knjigu po knjigu, puževim korakom, ostavljajući za sobom jedva vidljiv, ali neizbrisiv trag sluzi.

Možda se samo tješim, ali ta me misao zbilja osokolila zadnjega bolonjskoga dana. Nemojte me, molim, razuvjeravati.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja