Written by: darkomacan
9/22/2015 10:00 PM

Her (Spike Jonze, 2013.)

Oni kojima znanstvena fantastika nije bliska katkad si je blagonaklono pokušavaju prispodobiti tumačeći je kao metaforu. No, znanstvena fantastika, barem ona dobra, nije metafora. Metafora je pokušaj da se stara igra osvijetli novim riječima dok je znanstvena fantastika promjena pravila igre e ne bi li ishod možda bio različit. Znanstvena fantastika je ono što neki tvrde da je nemoguće: eksperiment u polju društvenih znanosti.

Spike Jonzov film HER je zamalo uspio biti znanstvena fantastika. Sva mu četiri palca podižem za blagi retroutopizam, za izbjegavanje pojedinaca koji ruše trule sustave (za izbjegavanje bilo kakvog povišenog tona, zapravo), za priču koja sretan kraj podari sekundarnim likovima a ne i glavnome, te za Joaquina Phoenixa u dramskoj inačici Leonarda Hofstadtera, no pretkraj filma odlučio se za žanr istaknut u podnaslovu. U trenutku kad se priča zakolebala između naglaska na posve fiktivni problem osamostaljenja umjetnih inteligencija i prianjanja uz vrlo poistovjetljivu Phoenixovu patnju, Jonze je odabrao potonju, nesumnjivo komercijalniju a možda i intimno mu važniju, inačicu i time HER sveo na metaforu.

Jako dobru metaforu i, kad smo kod toga, jako dobar film. Ali ne i znanstvenu fantastiku. Opasnost da vam ne bude bliska, dakle, ne postoji.

***

Snowpiercer (Joon-ho Bong, 2013.)

Ispod pretenzije da se bude dramatično poetičan i možda ekološki osviješten ostala je zatrpana mogućnost da SNOWPIERCER bude jedna dobra shonen fight manga. Svako tumačenje (ono, džizs, triput sam počinjao film dok nisam preživio uvodne dvije minute idiotluka), a bogme i gotovo svaki dijalog (osim onih koje je nekako spasila Tilda Swinton) odvlačili su pozornost od onoga što Bong (jedino) dobro čini: kul poziranja tijekom efikasno snimljenih šora.

No, čak i kad ga zamišljam svedenog na mangu, SNOWPIERCER pati od nedorečenih likova (narkomani su jedini jasni), nategnutih ideja (eksplozivni kronol), zaboravljenih ideja (klervojantica u jednom trenutku zaboravi da to jest) i besmislene simbolike (je li bijeli medo simbol žilavog života ili krvavoga kraja?). Tako da mi se, na koncu, uz tabačine crnaca u tunelu, predvidljivo svidjela samo ideja vizualnog historičaraa i rečenica kad Gilliam za sebe kaže da je sjena svoje negdašnje sjene ... ali i to samo zato što sam je odlučio shvatiti kao kritiku Terryjeve produkcije zadnjih desetljeća.

***
Gravity (Alfonso Cuarón, 2013.)

U pedeset i drugoj minuti smo ovoga filma, dame i gospodo, i kiša otpada naišla je po treći put baš u pravom času i na pravom mjestu da izazove najveći mogući belaj. To nije deus ex machina, to nije dozvoljena koincidencija, to je lijenost. A kako mi je za spomenute pedeset i dvije minute ionako trebalo tri dana jer sam zijao naokolo od dosade, mislim da ću gledanje sad prekinuti i napisati prikaz, a vama je na volju hoćete li ga diskvalificirati tvrdnjama da je pedeset i treća minuta nenadmašni vrhunac svjetske kinematografije.

(Nije. Gvirnuo sam.)

Dio problema koje imam s GRAVITY je Sandra Bullock. Razumijem problem izlišnosti na kojeg u Hollywoodu nailaze glumice kad prijeđu četrdesetu i krutu potrebu da se pokažu i dokažu kao nešto više od lijepoga lišca, ali Buločica ovdje čini Brad Pittovu pogrešku. Brad, naime, periodički hoće pokazati da umije glumiti niškoristi, luđake, ubojice i manijake i svaki put podbaci jer nije shvatio Redfordovu lekciju: lijepi ljudi mogu biti samo heroji. To znamo i iz života: lijepim ljudima se nikad ništa loše ne događa, osim ako se ne ubiju od očaja nad ispraznošću svoga lijepoga života (ili gledajući GRAVITY). Nad lijepim ljudima nikad se ne možemo stvarno zabrinuti pa se tako ja već tri dana i pedeset i dvije minute intenzivno ne brinem što će se dogoditi sa Sandrom. Dokazala, dakle, nije ništa, a ni pokazala nije puno.

(Ono malo što jest, između dva skafandera, najbolji je dio filma.)

Jasno mi je zašto je Alfonso Cabrón htio snimiti ovaj film i u principu je to lijepo napravio. Samo, kad se usred pogibelji, krša i loma (usput: lijepo kažu da nema zvuka, a onda se svako kršenje i lomljava čuje) jedino od svega pitam kako su postigli bestežinski efekt, onda je film podbacio u zanimljivosti, svojoj osnovnoj zadaći. I jesam, čuo sam argumente kako je film trebalo gledati na velikom platnu u multipleksima posebno priređenim tako da kokice lebde oko gledatelja dok kisika u dvorani postupno biva sve manje i manje što pojačava halucinogeni učinak, ali njima bih odgovorio da je svaki film za kojeg trebaju posebni uvjeti zapravo performans i zanimljiv koliko i svaka "e, trebo si bit tamo" anegdota.

Hu! Malo sam se ispuhao, a sad idem vidjeti je li film završio.

***

Le gamin au vélo (Jean-Pierre i Luc Dardenne, 2011.)

Nije svaka šutnja ista.

LE GAMIN AU VÉLO, primjerice, je jedan "reč da bi rekel" film. Zato što ću mu, ako kažem koju riječ, početi tražiti nedostatke i neću završiti dok ga ne ogadim skroz. A zapravo se nema što ogaditi: film je postavio cilj – dobroćuteći, ispoliran i poučan cilj – i posred srijede ga pogodio iskusnom rukom. Sve što bi mu se, dakle, moglo zamjeriti jest cilj kao takav, što ne da ne bih mogao nego nema smisla. Eto mu petica iz umijeća i idemo dalje.

S obzirom da valja popuniti barem još jedan odlomak, potrošit ću ga na EL SOL DE MEMBRILLO Victora Ericea. Ni o njemu zapravo nemam što reći, ali iz posve drugoga razloga: ne može ga se opisati ako ga se ne prepričava, a šteta ga je prepričavati ako ga se može pogledati. Stoga mi se čini najboljim pustiti da ga vaša znatiželja potraži kad poželi, kao što je moja učinila par godina nakon što mi je Tom Šakić zapisao naslov na papir, i doživi kako umije.

***
Pieta (Kim Ki-duk, 2012.)

Moje su mi nadnaravne analitičke sposobnosti dale dokučiti da ovaj film ima dvije polovice, prvu i drugu. To spominjem prvenstveno za utjehu onima koji se, kao što ja jesam, uzastopnim gledanjima još pokušavaju probiti kroz prvu polovicu, pitajući se dokle će redatelj mučiti likove, koliko ih još kani srozati i zašto film mora biti toliko nalik životu. Sve će, dakle, biti u redu, ljudi: život traje do pola filma, od pola počinje žanr.

Žanr je tako utješan. U žanr se ne moramo uživljavati, on nas ne opterećuje suptilnostima psihe, njegova motivacija je jednostavna, pravila jasna i ishod (ajd, dvije-tri inačice ishoda, koliko da ne bude baš molitveno pravocrtan) predodređen. Kad Kim Ki-duk napo filma kaže "Dosta sam vam govorio istinu, sad ću vas malo tetošiti!" mi mu slinavo ljubimo stopala, zahvalni što je sve dotad jezivo bilo stvarno, ali, eto, ne baš do kraja istinito.

U jednu ruku, šteta. U drugu, da se duh početka protegao sve do kraja, ne bi vam imao tko ovo pisati.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova