Written by: darkomacan
6/3/2017 8:46 PM

Održao sam nekidan predavanje, užurbano i skokovito, o belgijskom stripu. Prihvatio sam se toga jer mi je tema draga i jer se s vremena na vrijeme volim čuti kako pričam o nečemu što me veseli, ali pred samo predavanje dogodilo se nešto neočekivano: u dvoranu, dotad posutu gostujućim predavačima u funkciji slušatelja, priveli su četrdesetak studenata. Tragovi negvi na gležnjevima bili su im zanemarivi, a kundaci stražara tek sporadično krvavi pa sam pretpostavio kako su ondje dobrovoljno. No, njihova je prisutnost promijenila sve, natjerala me da mislim o onome što ću ovdje zvati "horizontom".

Bilo to točno ili ne, naime, početkom svoje fascinacije stripom držim CAK, reviju koja je počela izlaziti u proljeće 1973., dok još nisam napunio sedam godina. CAK – potomak njemačkog Zacka koji je uglavnom bio potomak francuskog Tintina – je donosio relativno svježe stripove, u prosjeku stare četiri ili pet godina, koliko i filmovi koji su nam onda dolazili u kina. Tu i tamo zaglibio bi dublje pa donio deset godina staru epizodu Boba Moranea , ali uglavnom se držao spomenutog petogodišnjeg "horizonta", tek nekim rubrikama (konfuzno prevedenom Piloteovom enciklopedijom) dajući naslutiti da se povijest stripa pruža dublje od toga. Horizont mi se proširio s iduće dvije revije koje sam pratio, ZOVOM i ZOV STRIPOM – epizode Asterixa ili Daleke planete ondje su bile deset godina stare, Taličnog Toma dvadeset, a stripovi braće Neugebauer trideset – pri čemu, jasno, ničega toga nisam bio svjestan kao klinac. Klincu je sve što konzumira dio trenutka u kojem konzumira. Od povijesti se oboli tek poslije.

Te gledam ja to četrdesetoro nesretnika za koje moram pretpostaviti da im strip nije glavni interes u životu i brzinski računam dok prolazim kroz početne šale: njima je oko dvadeset, možda koja više, što znači da su se listom rodili poslije ovog našeg zadnjeg rata, da je njihov čitateljski horizont u najboljem slučaju oblikovan početkom ovog stoljeća, stoljeća koje dnevno proizvodi količinu informacija koliko desetljeće moga djetinjeg čitanja, stoljeća u kojem se film ne čeka pet godina već su piratske kopije dostupne i prije premijere. Kvragu i strip, shvaćam u trenutku dok im pričam o nastanku revija iz vremena kad im ni djedovi nisu nastali, ovoj publici trebat će fusnote kad spomenem Jugoslaviju, kad spomenem dinar, kad spomenem crtaće pero.

Preživio sam predavanje zato što sam briljantan i zato što publika o temi ne zna ni dva posto pa me nije mogla uloviti kad bih nešto preskočio ili zalutao (simultana prevoditeljica me poslije, doduše, zamolila da idući put koju rečenicu završim umjesto da svaku prekidam digresijom, ali to je povijest promislite li pravo – ako se u nju udubite ostaje vam samo digresija na digresiju). Pitanje koje me otad progoni jest može li se ispričati povijest stripa (belgijskog, hrvatskog, svjetskog) koja ne bi bila rešetka mrtvih imena i zaboravljenih godina prožeta opskurnim anegdotama zanimljivim samo pripovjedaču? Može li povijest stripa postati ono što svaka povijest čezne: pripovijest, relevantna slušatelju rođenom jučer? Čini mi se teškim, možda i nemogućim.

Čini se, svakako, kao izazov.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja