Written by: darkomacan
10/17/2009 7:57 AM

Kako mi psihopatološki ustroj zahtijeva stalno nove i nove liste na kojima ću nešto križati (ali rijetko sve prekrižiti) dodao sam si na grbaču voljnu obavezu da u 2010. pogledam 100 filmova koje su mi ljudi preporučili (iz obzira su isključeni bili pornići i holivudska produkcija 21. stoljeća), kako bih popunio svoje rupe u filmskom obrazovanju, imao što za daunloudanje kad mi nestane ideja i umjereno se maltretirao (da sam se stvarno htio jako maltretirati, uzeo bih neki popis 1000 najbitnijih knjiga svijeta, ali još uvijek sam u fazi averzije prema prozi).

Negdje pri skupljanju tog popisa, obećao sam i mikrorecenzije predlagačima, a kako je preklop ovog bloga i foruma na koji stavljam recezije vjerojatno malen, rekoh da ih ponovim i ovdje, u ime diversifikacije, velikodušnosti te, nadasve, lijenosti. Kako ne bih svaki treći dan gnjavio s po recenzijicom, ovdje ćete ih dobijati u dajdžestiranoj verziji od po 4.

(PS Hvala Nostromu koji je poslao ove filmove da ih ipak ne daunlodam.)

***

HAPPINESS (1998) Todd Solondz

Ovaj sam djelomice prije gledao na nekoj TV, nisam se sjećao svega, ali sam se sjećao dojma da bih ga htio pogledati ponovo. Sad jesam i dobar je, držao mi je pažnju, ali nije baš tako dobar kao što sam mislio da će biti. E, zašto?

Moram u digresiju: jučer nam na nekoj mailing listi frend priča kakav mu je život trenutačno, poslije razvoda, s traženjem novog posla, stana, sa zdravstvenim problemima i kompjutorom koji je crko. Danas mu drugi frend kaže da to zvuči kao prvih deset minuta filmova koji se prikazuju na Sundanceu. Doduše, kaže i da filmovi sa Sundancea obično imaju hepi ending, po čemu se "Happiness" razlikuje, ali dojam poznatosti - gotovo "sandens" žanra za sebe - malo je umanjio dojam.

Nota bene: kako nisam filmolog, ne znam je li "Happiness" možda okinuo takav trend, ali gledano iz ove točke u vremenu u njega se savršeno uklapa.

Kad spomenuh žanr, ustanovio sam i što mi je smetalo, a ako ne smetalo onda bar stršalo u filmu. Priča o mrtvom vrataru. Ta infuzija čistožanrovskih elemenata - slično jednom drugom Solondzovom filmu, "Storytellingu" - možda je potrebna zbog drame ili studija, ali nekako je razvodnila stvar. U svakom slučaju, to mi je sinoć zasmetalo.

Jutros sam retrospektivno zaključio što najvjerojatnije ne volim kod Solondza općenito: okej, on se fokusira na mračnu stranu američkog sna, to je njegovo pravo, ali ... Ali on to čini bez ikakve simpatije za likove. Postavlja se nad sve, ne trudi se razumjeti, samo im sudi. Tako najsimpatičniji lik - u vjerojatno Solondzovom pokušaju šokiranja - ispada pedofil, ali daleko od toga da Solondz (kojemu glumac u ulozi pomalo sliči) makar njega voli. Publika se može u pojedinim trenutcima vezati za ovaj ili onaj lik, ali sam film od svih ostaje distanciran. To nije objektivna zamjerka, jasno, ali taj mi osjećaj stoji na putu da kažem da mi se zaista svidio taj film.

Što ne znači da ne bih pogledao još kojeg Solondza, naletim li: "Palindrome" je zvučao zanimljivo po opisu na imdb-u.

Stripovska poveznica: plakat je crtao Daniel Clowes.

***

THE SWEET HEREAFTER (1997) Atom Egoyan

Kaže Proust, otprilike, da čitatelj, dok čita knjigu, čita zapravo sebe. Što sam ja u sebi, dakle, mogao pročitati gledajući skoro dva sata ovog filma, koji su djelovali kao da ih je šest?

Distanciranost, najvjerojatnije.

Od prve scene (okej, druge, prva je dug spor špica-kadar), kad Ian Holm razgovara sa svojom kćeri narkomankom, moja jedina reakcija je bila "O, ne!" Nije bila "Stereotipno!" (jer je zapravo sve skupa prilično dobro napisano), ni "već viđeno", već jedno lijepo, od srca, "ne zajebavaj me više s tim!" I to se samo nastavilo s autobusom punim mrtve djece - jednostavno me nije bilo briga.

Možda mi je takav trenutak - gdje god se okrenem neki sitan a nerješiv problem pa mi najmanje od svega trebaju još i tuđi problemi - a možda je takav svijet, s jednostavno previše informacija i muka, tako da u njemu i muke postaju tek informacije i ništa više.

THE SWEET HEREAFTER je pametno napisan, lijepo uslikan i spor film. Neke slike mi nakon gledanja ostaju, i neke teme, ali preko volje - kao da me sinoć netko gnjavio svojim jadom i ja to jutros svom silom pokušavam zaboraviti.

***

LENINGRAD COWBOYS GO AMERICA (1989) Aki Kaurismaki

Ako ničemu drugome Lenjingradski kauboji nisu poslužili - iako nije da nisu - onda su poslužili tome da shvatim što mi je nedostajalo u THE SWEET HEREAFTER. Humor.

Sad, ima humora i humora. Ima situacija kojima smo se naučili smijati, ima suptilnijieg humora, ima kreveljenja i ima duha. Ono što me opako tlačilo u TSH nije bio izostanak neke posebna vrste humora već kompletan izostanak bilo kakvog trenutka olakšanja. Jest, TSH jest bio film o tužnoj temi i tužnim ljudima, ali sav taj pokušaj pustog realizma urodio je ... smijem li reći karikaturom?

(Stripovska poveznica: sličan osjećaj imao sam čitajući "Muchacha" - ozbiljna tema pa ne do Bog da se itko nasmije. Svijet nije takav.)

The Leningrad Cowboys Go America, pak, počinje kao karikatura i naizgled do kraja ne pokušava biti ništa više nego karikatura. No, ako je karikatura dobra onda ona u sebi sadrži cijelu osobu koju portretira. Od desetak članova benda neki, mislim, u filmu nisu rekli ni riječ, a opet su tako dobro prikazani da točno znamo kakvi su karakterom. Jer znamo takve karaktere, jer film prolazi dublje od stereotipa i dotiče arhetip. Lenjingradski kauboji dirljiviji su, istinitiji i tužniji film od The Sweet Hereafter, a nekako im je to uspjelo postichi uz puno humora i bez autobusa punog mrtve djece.

***

INVASION OF THE BODY SNATCHERS (1956) Don Siegel

Odgledao sam ovaj film, a kao da nisam. Kako to, zašto to? Pa, djelomice zato što je klasik žanra, što znači da mu je premisa tako poznata da tijekom filma za mene nije bilo nijednog iznenađujućeg detalja (to jest, bio je jedan: da je priča po kojoj je snimljen izvorno serijalizirana u, mislim, Collier'su) - stalno sam osjećao da mi pažnja bludi bilo kamo samo ne ekranu. Djelomice možda i zato što sam prije sto i dvadeset godina gledao rimejk iz sedamdesetih pa mi je valjda i zato bilo poznato. Najposlije, možda zato što je SF.

Znam kako to obično funkcionira: ako netko kaže neku lošu o nekom SF filmu, onda fanovi obično skoče da taj koji kenja ne kuži SF. Znam to jer sam i sam tako godinama skakao. No, s godinama sam došao do zaključka kako - iako sam godinama čitao SF i iako je SF oblikovao način na koji razmišljam i pišem - kako ga sve manje volim (to jest, sve manje pronalazim u njemu nove stvari koje mogu voljeti) i kako mi je sve jasnije da ga se baš i ne može preporučiti nekome tko ga ne voli. Onaj tko voli SF, na njega se navukao kao klinac ili maksimalno srednjoškolac (kao i na, je li, strip), a tko nije malo je vjerojatno da će to poslije učiniti.

INVASION OF THE BODY SNATCHERS je SF film koji se uspješno šverca rubom opće zanimljivosti - da je alegorija na paranoju pedesetih toliko je puta spominjano da zaista ne bih ovdje o tome - tako da u njemu od SF-a ostaje ono najgore: loši likovi i radnja podređena ideji. Ideji koja je tad bila nova, ali koja je nakon pola stojeća i nešto postala dio kolektivne svijesti. IOTBS je preživio ne kao pretjerano dobar, već kao ikonički film.

Korak natrag: s obzirom da sam par puta primijetio lijepe kadrove, računam da je film vjerojatno dobro režiran (iako samo funkcionalno odglumljen - uloge jednostavno nisu bile nimalo zahtjevne), ali većinu sam se vremena mogao osloniti na holivudski princip filmova razumljivih i zadnjem retardu te sam mnoge sekvence zapravo samo odslušao.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova