Written by: darkomacan
11/17/2009 10:22 PM

Nastavljam s kompiliranjem svojih prikaza filmova s nekog tamo foruma.

***
A LITTLE ROMANCE (1979) George Roy Hill

Kad sam tražio preporuke, namjerno sam ograničio količinu holivudskih filova zato što - gutani u količinama - ti filmovi demonstriraju golemu količinu neinventivnosti, recikliranja i predvidljivosti. Ili mi se samo tako čini danas - zbog dvojnog faktora nagomilanog gledanja istih i stasavanja gneracija filmofila koji valjda ni nisu gledali ništa drugo doli holivudarije pa iste i iživljavaju kroz kopiranje. Što ne znači da sam suštinski protiv holivudske sentimentalnosti - ne pali ona bez vraga ovolike godine - pogotovo kad je izvedena u službi priče i (bar za svoje vrijeme) inventivno.

A LITTLE ROMANCE nije ništa drugo do bajka - dvoje hiperpametnih starmalih klinaca u lovu na prvi poljubac uz pomoć kompletno karikiranog džentlmena-džepara kojeg igra Lawrence Olivier, preglumljujući koliko i Rade Šerbedžija, ali nervirajući me manje - i dokaz kako je Hollywood stvoren da radi bajke. Sve je tu: sudbinski susret, otkvačeni prijatelji, dijalozi koji klapaju kao nikad u stvarnom svijetu, malodušnost prokrenuta jednom rečenicom, utrka sa satom ... a opet sve funkcionira kao da gledamo prvi put.

Sentimentalnost nisu dobre naočale za ozbiljnog kritičara, pa ja srećom nisam naročito ozbiljan jer sam naročito sentimentalan. Film me dobija na jedan-dva-tri svakim klišejom mogućim, a od spomenute preokrenute malodušnosti ja ne prestajem sretno suziti. Ono malo gorčine na kraju samo podigne cjelokupni dojam za notu - možda zato što se tako dobro uklapa u nadholivudsku stvarnost u kojoj sam i sam nekad bio superpametni kovrčavi dječak u samtericama i kariranoj košulji, a izrodio sam se u to što sam se izrodio?

Srećom pa neki snovi ostaju netaknuti.

***
ANNIE HALL (1977) Woody Allen

Kad se kroz godine, otprilike u ritmu nastajanja, gledaju filmovi Woodyja Allena steknu se dva dojma: 1) da su uvijek isti i 2) da je prije bio smješniji. Ono prvo ih, dakle, ocrtava kao autorske dok je ovo drugo razumljivo jer svaki iskreni humor postaje trpkiji s godinama, kako je sve manje nade da ćemo njime popraviti svijet. Enivej, u sklopu tih opservacija bilo je skroz zanimljivo obrnuti vremenski tijek i pogledati jedan trideset godina star Woodyjev film.

ANNIE HALL je jedan od prvih, ako ne i prvi film u kojem je Woody batalio žanrovske parodije i poduhvatio se maskirane autobiografije, stvorivši predložak za sve kasnije (svoje i tuđe) neurotične njujorške Židove. Zbog istosti Woodyjevih filmova nisam, pri slaganju popisa filmova za gledanje, uopće više bio siguran kojeg sam gledao, a kojeg nisam pa je ANNIE HALL završila na popisu iako sam je, kako se pokazalo, odgledao negdje ranih osamdesetih. I sad, iako mi je AH onomad očito postavila tematska očekivanja za buduće Woodyjeve filmove, očito me se nije, kao klinca, pretjerano dojmila: bila je komedija, bila je drukčija, bila je zanimljiva i to je otprilike bilo to. A danas?

Danas sam je odgledao u skoro mučnoj tišini. Ne da nije bila dobra ili smiješna (zapravo su količina, ritam i stil šala otprilike isti u svim Woodyjevim filmovima, toliko o točki dva), nego sam se ja promijenio. Ono što sam nekad mogao gledati kao nekakve bedaste odrasle i koncentrirati se samo na komediju, danas gledam kao prikaz vlastitog života i svojih sadašnjih muka te mi, bogme, uopće nije smiješno. Možda sad čak i razumijem zašto moj otac Woodyja nikad nije volio ... jer, dok su mi Woody Allen i Diane Keaton u svojim ulogama nekad izgledali čak i cool, danas su mi takvi da bih najradije pobjegao miljama daleko od njih, a možda i od sebe.

Komedije su, jebiga, samo ona sranja koja se događaju nekome drugome.

***
BADLANDS (1973) Terrence Malick

BADLANDS su odličan, odličan film. Ali.

Ali u jednom trenutku Martin Sheen izvadi pištolj i BADLANDS postanu odličan, odličan američki film. Nisam siguran da to mogu objasniti, ali dajte da pokušam.

U evropskom filmu (ne računajući noarovske ili druge žanrovske uratke koji su inako nastali pod utjecajem Olivuda) vatreno je oružje ili dio dekora (kad britanski lordovi, primjerice, pucaju po glinenim golubovima i francuska vlastela po prepelicama) ili je njegovo potezanje jasan znak kako je drama došla do vrhunca i gordijskom čvoru zapleta slijedi brz i krvav rasplet.

U američkom filmu - i ovo je, jasno vam je, posve nepotkrijepljeno bilo kakvim istraživanjem - potezanje pištolja znak je da zaplet POČINJE. Do tad smo obavili onih prvih, dosadnih sedamnaest minuta u kojima dozajemo gdje smo, kad smo te o kome je priča riječ, a sad utoke napolje i zabava počinje. Da se bavim time, gotovo bih bio na kušnji prijaviti magisterij na temu "Utjecaj drugog amandmana na američku kinematografiju" (ili, prevedeno, di bi Olivud bio bez pištolja) ... al' ne bavim se pa ideju prepuštam nekome od vas.

Dakle, od trenutka kad Martin Sheen (koji briljira u ovoj ulozi) povuče pištolj, BADLANDS su i dalje film koji me iznenađuje svakom idućom scenom, koji je istovremeno topao i brutalan, pametan i nenametljiv, koji je vrhunski napisan, krasno režiran, lijepo snimljen i sjajno odglumljen, ali koji je od tog trenutka nedvojbeno, nedvojbeno američki.

***
THE NIGHT OF THE HUNTER (1955) Charles Laughton

Jedan moment koji sam zaboravio spomenuti kod Badlandsa, vrijedi i ovdje, dok se u suvremenim filmovima sreće, čini mi se, rijetko: dok se ove veterane gleda, ima se vremena o odgledanom i razmišljati, a ne samo na slikom prikazana uzbuđenja reagirati iz, ne znam, gušterskog dijela mozga. Fali mi to malo danas, a u drugu ruku mi se stari filmovi, naviklome na teve ritmove, čine poprilično spori. Tja ... ne može plus bez minusa, izgleda, a teško ih je i međusobno razlučiti.

(U plus treba pribrojiti i treći čin ovog filma koji ful mijenja smjer i zapravo obogaćuje priču u trenutku kad sam pomislio da nam ostaje još samo pola sata naganjanja ubojice i klinaca. Ali ne - to se danas tako radi!)

Nego, Night of the Hunter. Dosta mi ga je ljudi kroz godine spomenulo s velikim uvažavanjem pa su mi očekivanja bila podignuta. Isto tako, s obzirom koliko su neke scene iz njega citirane (Mitchumove tetovaže na prstima, uglavnom), pretpostavljam kako je svojevrsna razvodnica žanra ili kinematografije, ali ovo nije rubrika koja se diči svojim filmofilskim znanjem pa ću sve to rado zanemariti i usredotočiti se samo na to kako se film mene dojmio.

Neki su dijelovi poprilično odlični (priča je dobra, neočekivana i s psihološki zanimljivim likovima u drugom planu, treći sam čin već pohvalio, klinci su okej), ali neki su mi bili skroz čudni. S jedne strane, režiser kadrove postavlja sjajno, ali zapravo užasno statično, gotovo kao da je riječ o - grc! - stripovskim kadrovima, fino komponiranim, krasno osvijetljenim, ali zamrznutim. S druge strane, gledajući Mitchuma kako preglumljuje imao sam osjećaj da ga režiser drži na koncima i da mu govori "Sad se iznenadi, sad se iskezi!". Cijeli mi ga je film bilo totalno neprirodno gledati (a kako nisam previše Mitchuma u životu odgledao ne znam je li mu glumatanje dio šarma ili drugdje dobro glumi) i zapravo mi je rušio dojam.

Ali kako rekoh, priča je dobra, film posve solidan i nije mi žao provedenog vremena ni proizvedenih misli.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova