Written by: darkomacan
12/16/2009 7:33 PM

Dvije mi stvari padaju na pamet kad pomsilim na "Labuđi cjelov", novelu prvi put objavljenu u "Trinaestom krugu bezdana", trinaestoj (da!) knjizi iz sferakonskog niza, onoj za 2007. Prva je koliko joj je dugo trebalo da nastane, a druga je razlog zašto je nastala.

Premda joj je dugo trebalo da nastane, priča o tome nije duga. Jednostavna je i donekle slična onoj o "Kalavalahalatini". Imao sam jedno petnaestak godina u glavi (jer fućkaš bilješke i blokove s idejama, što zapišem rijetko upotrijebi, nešto nastane samo od onoga što ostavim da se dugo paca u salamuri živoga mozga) tu sliku kako netko, nakon zaključenja primirja, donosi preparirani leš neprijateljskog vojnika na smetlište: što je dugi niz godina blio trofej, je li, u svjetlu je novih okolnosti postalo teret i trebalo ga se riješiti. Kako je moj prijespomenuti mozak od malih nogu impregniran esefom, mislim da nikad nije bilo ni sumnje da je taj leš izvanzemaljski, a mislim da sam otprve znao i da će biti zlatan ili bar svjetlucav (Marko Fančović je jednom pripisao zlatnu boje kože iz neke druge moje novele Delanyjevim utjecajima što je posve moguće - Delany mi je u formativnim godinama poprilično išao na živce, a to je jedan od dva načina, uz obožavanje, na koji raniji pisci utječu na nas). I to je to. Zatim se čekalo.

Što se čekalo, teško je reći. Mogu samo reći kako je moj najintenzivniji period pisanja (slabih) SF priča bio onaj rani, u prošlom nastavku spomenuti period "Nije za Sirius". Kad sam tamo uvidio što i kako mogu, poslije sam uglavnom pisao na neposredne poticaje postojanja časopisa, uredničkog izravnog poziva, osjećaja dužnosti oko zbirki koje sam uređivao, pojedinih natječaja i tako dalje. Zato su se neke ideje salamurile godinama: u razdoblju kad sam Futuru poslao u rodno mjesto - ispričat ću vam to kad stignem do priče koja je tome bila povodom - i kad je za sferakonske zbirke stizalo posve dovoljno tuđih priča, pisao sam samo minijature za Jutarnji list. A minijature su vrlo specifične forme i uglavnom su završile na B strani ove knjige, strani komedija, a kako god ocijeniti "Labuđi cjelov" jednom kad ga pročitate, vjerojatno ga nećete ocijeniti kao komediju. Ni kao minijaturu; neke priče za koje sam mislio da će ležanjem nabubriti do romana su se godinama sasušile do minijatura - reci što imaš i gubi se! - ali "Labuđi cjelov" je zaživio tek kad sam čuo narudžbu.

Što nas vraća Tatjani Jambrišak. Uređujući "Trinaesti krug bezdana" pitala me hoću li napisati priču. Plaćenička moja duša (a ne'š ti plaćenika, usput budi rečeno, jedva sam koju SF priču ikad naplatio) odmah je upitala da kakva joj priča treba. Tanja se požalila kako malo tko piše o svemiru, sav se SF skučio negdje na Zemlji pa je rekla "neka bude o svemiru. I emocijama." Našto sam ja zaronio u salamuru svog mozga, našao sliku u kojoj je bilo zrno "Labuđeg cjelova" i tek tad počeo razmišljati o svim detaljima koji od ideje čine priču i svim pitanjima koje treba riješiti prije no što se priča počne pisati. U samom tipkanju, priča se, kako to one obično učine a ja im na tome budem zahvalan, sama obogatila još nekim detaljima i dobro je primljena kad je u zbirci bila objavljena.

Vole ljudi priče o svemiru, makar ih sami ne pisali.

(mcn)
(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja