Written by: darkomacan
1/6/2010 7:51 AM

Druga priča na B strani knjige (pogledao sam što mi slijedi na A strani, zaključio kako bih ondje neke stvari prije pisanja trebao provjeriti pa odustao) zove se "Adam i Eva", zbog barem dva dobra razloga. Prvi je taj što se u njoj radi o nekom Adamu i nekoj Evi, a drugi je taj što je o Adamu i Evi u esefu strogo zabranjeno pisati priče. Ili, ako nije baš strogo zabranjeno, a onda nije preporučljivo jer ... Jer, moram ovdje u digresiju.

Mislim da je Bojan M. Đukić bio taj koji je jednom napisao da svatko tko fanatično čita stripove poželi u jednom trenutku uzeti olovku u ruke te i sam nešto nacrtati. Isto vrijedi, nastavio je Bojan, i za rokere, s tom razlikom da se oni prime gitare. Ja na to mogu dodati i SF jer nije neuobičajeno da čitatelji esefa pomisle da mogu napisati nešto bar jednako dobro, ako ne i bolje od najgore gluposti u zadnjem broju omiljenog im časopisa. Sad, zašto se to događa baš u stripu, roku i esefu, ne znam - zato što su bazični? bazično pripovjedanje, bazični ritam i bazično filozofiranje? ili zato što su to industrije koje najčešće svoje suradnike novače iz konzumentskih redova? - ali činjenica je da je nemali broj čitatelja esefa osjetio potrebu i sam složiti kakvu pričicu i kako je, historijski gledano, nemali udio tog nemalog broja bio o Adamu i Evi kao posljednjim preživjelima nakon atomskog rata ili svemirskim brodolomcima na djevičanskoj planeti ili ... kužite, ne? Nema šanse da vam ta ideja zvuči originalnom ako ste na ovome svijetu proveli više od, ne znam, trinaest mjeseci.

A je l' smijem ja u još jednu digresiju? Nastavak je ta na ovu o potrošenim idejama: roman NUL EFFORT Predraga Raosa svojevremeno je od fandoma dočekan na nož jer mu je finalni obrat bio izliiiiiiiiizana esef ideja o svemirskim putnicima koji na cilj stignu samo kako bi otkrili da su ih pretekli brži, kasnije stvoreni brodovi. Jest, u Raosovom romanu je to bila caka, a ne poanta i on je imao štošta pametno za reći, ali geekovi mu nisu oprostili što je pisao žanr kao da otkriva toplu vodu. Jednostavno, tko želi pisati žanr mora znati u što se upušta i mora znati što je napisano. To je još jedan argument u prilog tvrdnji da esef nije literatura (gdje je vlastiti pogled na temu adut) već filozofija - gdje je novi tvist ideje bitniji od bilo čega ... Al' dobro, dosta više digresija, natrag na Adama i Evu.

O Adamu i Evi se, dakle, ne piše, jer su izraubani, bar koliko i vampir koji je dobio sidu. Toliko izraubani da se više nitko ne sjeća kad su te priče prvi put napisane ni kad su postale očite i potrošene. Toliko izraubani da su ... izazov.

Jest, mislim da u početku ove, vrlo kratke moje priče (kraće od 900 riječi) nije bilo ništa više od izazova: mogu li napisati priču o Adamu i Evi, a da ostane priča o Adamu i Evi (da govori o muško-ženskim razlikama te da usto bude priča o početku) i da ne zagazim u uobičajene klišeje žanra. Znam da nije na meni suditi, ali mislim da je ispala okej. Krao sam malo na sve strane - biće koje je matematička funkcija mrknuo sam od Alana Moorea, ali mislim da je i on to već prije mrknuo od nekoga, a opis Eve kao "tužne misli koja pleše" jest Hugo Prattov opis tanga, ako ga i on nije već od koga ćopio - ali dijelovi su se uklopili na onaj lijepi način u kojeg sam naučio ne sumnjati.

Priča je objavljena, ako se ne varam, u nekom broju "Zabavnika" Jutarnjeg lista. Na izazov je odgovoreno, ali izazov time nije nestao. U esefu će uvijek biti mjesta za nove priče o Adamu i Evi dok god one budu pokušavale biti različite, a da pritom ostanu, u svakom aspektu, priče o Adamu i Evi.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja SFS