Written by: darkomacan
2/10/2010 1:33 PM

"... а kadar sam stići i uteći
i na strašnu mjestu postajati."

I

Brijanje glava pred pohod bilo je ritual, ono što je od četrdesetorice hajduka skutrenih na hridi u svemirskim dubinama činilo jednoobraznu vojnu postrojbu. Prije brijanja bili su pojedinci, svaki sa svojim razlozima i ciljevima, nepovjerljivi prema starijima koje su smatrali oronulima i mladima čije im neiskustvo nije ulijevalo povjerenje. Poslije brijanja, gledali bi jedan u drugoga i u tuđem obrazu vidjeli svoj. Ne više stranci, čelom o čelo bi zagrljeni pjevali pjesme straha i ludila.

Alkohol je pomagao: gasio je strah i raspirivao ludilo. Sutra kreću na pohod, ali do prave, krvave akcije će proći još dobra tri mjeseca, mučna po živce. U samoći će im sumnje hraniti strah i samo će ih uspomene grijati. Zato je ludilo trebalo dobro raspiriti, da žar potraje kroz studen vremena i prostora. Zato alkohol i brijanje; zato rituali. Ovi zajednički i oni privatni.

Kozmo se jasno sjećao kad je prvi put ušao u silos. Bilo je to prije njegova drugog pohoda, pred gotovo osam godina. Bio je prestrašen, svježe oguljene lubanje i pun misli o bijegu. Prvi pohod bio je katastrofa. Masakr. Od dvije stotine hajduka koji su se obrušili na bizantski konvoj polovica je izdajom poginula u manje od minute. Do kraja se izvukao tek svaki sedmi, a ni jedan od njih junački već paničnim bijegom i podvita repa. Dva su mjeseca zatim lizali rane u Klisuri, šupljoj stijeni van trgovačkih putova koja im je služila kao brlog, i znali su kako neće smjeti još dugo odgađati novi pohod prije nego ih strah i sramota ne obogalje i ne raspu.

Plan za pohod načinjen je zbrda-zdola, glave su obrijane, a pilo se u tišini. Od mrkih je pogleda i piće bilo grko. Kozmo je pobjegao iz trpezarije kad mu se bilo učinilo da ondje više ne može disati i gazio je slabo osvijetljenim hodnicima izdubenim u asteroidu, voleći stvarnu tamu više od one u dušama. Tako je zalutao do silosa.

Silos nije bio čuvan ni branjen - jer od koga su ga na Klisuri trebali čuvati, trebali braniti? Silos je bio osvijetljen tek raspršenom crvenkastom svjetlošću i u njemu se, poput spomenika apstraktnim ajkulama, propinjalo dva tuceta crnih projektila s rujnim bojevim glavama. Kozmo ih je gledao, žmirkajući u crvenoj polutami, a onda se glasno nasmijao i pojurio natrag u trpezariju.

- Slušajte me! Slušajte me svi! - povikao je kad je onamo stigao, udarivši jabučicom vibro-bodeža po metalnom dovratku kako bi na sebe skrenuo pozornost. Tridesetak ga je hajduka pogledalo netrpeljivo, kao da je došao uzbuniti mrtve. I to on, najmlađi među njima.

- Dođite! - naložio im je, neobično pun života, energije i volje. Stajao je u dovratku i mahao rukama, pozivao ih sve dok prvome među njima nije dojadilo pa je ustao i pridružio mu se, zaključivši valjda kako će štene najprije ušutkati tako da učini ono što traži. Kako je prvi ustao, tako su i ostali, pa se trpezarija, otčepljena, ispraznila u manje od dvije minute.

Kozmo ih je vodio najprije korakom, osvrćući se, a kad se uvjerio da ga svi slijede, okuražio se i potrčao. Umjetna gravitacija na Klisuri bila je oko tri četvrtine zemaljske i za dva im je kilometra kroz uske hodnike trebalo oko deset minuta. Onda su se, manje zadihani nego zbunjeni, svi hajduci našli u silosu.

- Silos, pa što? - naljutio se jedan od njih. - Što tu imamo gledati? Zašto si nas ovamo doveo?
Kozmo ni sam nije umio riječima objasniti što želi. Zato je podigao kažiprst visoko nad glavu kako bi privukao svačiji pogled, a zatim se s izboja koji je vodio okolo-naokolo silosa odrazio prema najbližem projektilu.

Tri četvrtine zemljine sile teže ili ne, zajahao je projektil uz udar koji je šuplje odjeknuo silosom i uz popriličnu bol u preponama. Suze su mu navrle na oči, ali natjerao se smiješiti. Nije mogao odmah progovoriti, ali je zato mahnuo drugim hajducima neka učine kao i on; prvi put polako, jer mu je bol iz prepona svaki pokret još uvijek ovijala električnom ovojnicom muka, a drugi put energičnije, nestrpljivije.

Jedan po jedan, hajduci su sišli s izboja - pažljivije nego što je to Kozmo učinio - i zajahali svaki svoj projektil. Na nekim projektilima sjedila su i po dvojica hajduka. Svi su gledali u Kozma, čekajući objašnjenje, čekajući razlog.

Kozmov se bol sveo na neugodne žmarce uzduž hrptenjače. Odigao se na ruke kako bi bolje zajašio svoj projektil pa se uspravio, slavodobitno pogledavši suborce.

- Tko ima veće kurce od nas? - zavikao je.
Hajduci su ga blijedo pogledali. Jedan ili dvojica su se zasmijuljili, shvaćajući možda kamo cilja.

- Tko ima veće kurce od nas? - ponovio je, pljesnuvši dvaput brzo s oba dlana po crnom trupu projektila među svojim nogama. - Tko?

- Nitko! - odviknuo je netko.

- Tko?! - zaderao se Kozmo.

- NITKO! - odviknuli su ovaj put svi ili skoro svi.

- Tko najbolje jebe?

- MI!

- Hoćemo li Bizantincima jebat' mater?

- HOĆEMO!

Dotad su već svi udarali po rujnoglavim metalnim valjcima koje su zajahali i šuplji zvuci su se umnogostručavali u šupljemu silosu, nadjačani glasnim smijehom i krikovima veselja. Bilo je to dobro ludilo, ono kakvo želite u venama prije bitke, ono zbog kojeg živite za trenutak jer znate da boljeg trenutka od toga u životu neće biti.

***

Nastavak u sferakonskoj zbirski "Parasvemir", koja izlazi za SFeraKon (ma daj?), krajem travnja. :)

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja SFS