Written by: darkomacan
3/10/2010 4:14 PM

Ubit ću dvije muhe jednim udarcem ako preostale bilješke uz priče iz moje knjige "42" grupiram po temama - prije ću završiti, a možda i poanta bude jasnija. Kad i ako je bude bilo.

Elem, jedan validan način gledanja na SF svakako je promatranje žanra kao razgovora koji se odvija kroz generacije. Rečeno mi je da to nije specifično samo za SF, da i književnost matice piše knjige u odgovor na knjige, ali kod žanra je, ako išta, to očitije: svaka nova knjiga uzima neki stari dio makine, lašti ga dok nas njegov sjaj ne zaslijepi i podvali nam ga kao novu ideju. Poslije se i ta ideja zamasti u procesu pa čeka novo laštenje i tako žanr razgovara sam sa sobom dok se, valjda, sve komponente ne izližu do te mjere da ih je potrebno zamijeniti nečim zaista novim.

No, nisam zapravo krenuo pričati o tom aspektu žanrovskih razgovora, već o jednom direktnijem i intimnijem: onom kad se autori osobno znaju i jedan drugome poručuju nešto preko priča, uglavnom zlobno, osim što je osobno. Ne mogu se ovaj čas sjetiti je li se tko od mlađh naših esefovaca bavio takvim podlim podmetanjima - za takvo što treba puno pisati kako bi vam pisanje postalo prirodan kanal za odlijevanje kako uzvšenih misli tako i mentalne kloake, a ujedno samog sebe (ili žanr?) ne treba držati na pijedesetalu - ali ja sam ih, očito, pisao dovoljno često da ih pola tuceta preživi probiranje za ovu zbirku.

"Havarija Monolitha" (petnaesta priča na B strani knjige) vjerojatno je najstarija (i najbenignija) od svih takvih priča. No, vjerojatno je treba postaviti u kontekst: u zadnjoj dekadi Jugoslavije, najkvalitetniju SF prozu je, za moj ukus, donosio zbornik "Monolit" u samostalnoj nakladi Bobana Kneževića. Formiran negdje po modelu "Andromede", s pričama i novelama na 500+ stranica, Monolit je bio odličan i - rijedak. To jest, uvijek je izlazio kasnije nego što je urednik/nakladnk najavljivao, a uvodnici su redom (ili mi se bar tako odavde i bez provjere čini) bili posvećeni naricanju o teškom stanju tržišta znanstvene fantastike općenito i "Monolita" posebno. Ne znam treba li podvlačiti koliko je Boban tu utjecao na mene i sve moje buduće uvodnike ...

Enivej, "Havarija Monolitha" - priča o brodu istog imena kojeg potopi Ekonomija ili tako neka država nakon čega kapetan poludi pokušavajući sve sam obaviti - jednostavan je i zapravo dobronamjeran komentar goreopisanog stanja. Kako ne bi bio prebanalan, uklopljen je u okvir opće satire, a nekako je unutra zalutao Goran Konvični (ne sjećam se, možda sam pokušao simulirati neke aspekte njegovog pisanja koje me uvijek ili izazivalo ili nadahnjivalo) preimenovan u Gurana Nevičnog ... Za anegdotu, mislim da se priča isprva zvala drukčije, možda "Kad je jučer bilo sutra", da bi zatim bila preimenovana i, ako se ne varam, objavljena u Politikinom zabavniku (ne znam pd kojim naslovom, nikad nisam vidio primjerak). Niz godina poslije, kad je u Hrvatskoj pokrenut "Monolitov" klon pod imenom "MonolitH" (Monolit plus H kao Hrvatska, kužite?), priču sa ponovo preimenovao i poslao je Davorinu Horaku koji ju je objavio u jednom od sedam ili osam
svezaka koliko h je "MonolitH" doživio prije svoje havarije.

Nu da, i tako su se meni oslastile interne fore pa negdje s početka devedesetih datira priča "Ženska ruka" direktno isprovocirana novelom "Cesta" Aleksandra Žiljaka, objavljenom u nekom pulp-izdanju ("Saturn?") Ive Miličevića i Grala Astrala. "Cesta" je jedna od onih klasičnih akcijskih priča smještenih u zanimljiv ekosistem (Žiljakova specijalnost), ali nije me iziritiralo to već moment negdje s kraja gdje heroina završi u protagonistovoj glavi. To jest, taj mi je moment bio puno zanimljiviji od prethodnih pedeset ili sto kartica trčanja po prašumi pa sam htio - a to neka posluži kao primjer nekonstruktivne i nepreporučljive kritike - da Žiljak batali sve to smeće koje njega zanima i napiše priču koja mene zanima, onu o muškoj glavi u koju se naselio ženski um, pritom ne izbacivši starog stanara. Žiljak je prijedlog stameno odbio te sam onda spomenutu priču napisao sam, junaka utemeljivši dobrim dijelom na mojoj percepciji Žiljakove stamenosti te nazvavši ga, u rukopisu, suptilno Eligzandar, što sam za objavljivanje u "Plimi" promijenio u Elijas, a za uvrštenje u ovu zbirku konačno pohrvatio u Ilija.

Žiljak, prominentna figura hrvatskog fandoma, je inače moja česta inspiracija. Gostovao je po raznim mojim stripovima (u Borovnici bar jednom, znam da je bio planiran za "Kiberšank" iako nisam siguran je li se pojavio), a bio je i glavna zvijezda kratkotrajnog stripa "Čubi i Ćebe" u kojem je zvjezdovao uz Dražena Kačara. Što se SF-priča tiče, čini mi se kako je nadahnuo barem još jednu, iako ovaj put više svojim likom nego djelom. Riječ je o priči "Oluk" (A14) koja također zahtjeva kontekstualizaciju pa zajedno udahnimo duboko prije no uronimo u idući odlomak.

Početak je devedesetih, dakle, i od Žiljaka prilika čini lopova. To jest, pisca. Dotad obuzet uglavnom ilustratorskim ambicijama on ilustrira neke priče u "Slobodnoj Hrvatskoj" i vrlo brzo zaključuje kako sranja tog kalibra može i sam napisati. S riječi na djela i - hop! - objavljuje par palpičnih uradaka kojih su mu poslije, u SFeri, puna usta pa me polako, pogađate, živcira. Je li jednu od tih priča (da li se zvala "Mačke"?), o tome kao se mačke osvećuju čovjeku koji je pregazio jednu od njih, Žiljak možda jest, a možda i nije pretisnuo u SFernom glasilu "Parseku" i time me najposlije natjerao da se pobunim protiv banalne upotrebe ideje i napišem protupriču. Skandalu sklon urednik, maloprije spomenuti Dražen K. (bar mislim da je to bio on, a ako nije bio on, onda je bio Horak - vidite kako su to mali krugovi), priču je rado objavio (negdje u to vrijeme išla je i moja ilustracija crne mačke sa Žiljakovom glavm), a u nekoj tangenti napisao i "Dijete poreza", svoju priču, koja je poslije potakla priču o porezu Zorana Vlahovića. Sama zamisao o nizu priča o mačkama kolala je neko vrijeme SFerom i zezali smo se da ćemo obaviti zbirku "Dolaze varijantne mačke" (kao inačicu Pohlovoj "Dolaze kvantne mačke"), ali ovaj čas nisam siguran je li bogznašto poslije iz svega nastalo. Znam samo da se odvojak odvojka te ideje nedavno konačno otjelotvorio kroz strip "Ratovi vrsta" kojeg pišem za Vujadina Radovanovića i kojeg serijaliziramo u Sergej stripu.

Te je, dakle, i "Oluk" nastao u odgovor na Žiljaka, ali ni njegov slučajni stripovski partner Ćebe (alias DraženKa) nije ostao pošteđen. Uz spomenuti strip, nadahnuo me svojim stavom na pjesmu "Patnje mladog autora" (http://blogoreja.blog.hr/2007/02/1622084395/patnje-mladog-autora.html), na jedan limerik te, svojim glumljenjem lezbijke na on-line forumima, na SMSF-priču (SF priču koja stane u SMS poruku) "Problemi novog doba" (B11) koja je, pak, prekratka da bih je ovdje prepričavao. Kupite knjigu već jednom, ne? Ili guglajte. :)

"Rizike zvanja" (B10), pak, svojom je tadašnjom fasciniranošću špijunima nadahnuo Dalibor Perković-Izitpajn. Glorificiranje špijuna volim koliko i teorije zavjera pa je priča - inače prilično uspjela, ako ja to smijem reći - bila napisana s isključivom namjerom ismijavanja te profesije. Glavni junak je, mojom uobičajenom suptilnošću, nazvan Izidor, a našlo se tu i mjesta za pokoju stripovsku internu foru, koje su u mojim pričama vjerojatno prečeste, ali tu nema pomoći. U vezi "Rizika zvanja", koji su objavljeni u časopisu Futura, još dvije angedote: urednica Mihaela Velina uzimala si je pravo ispravljati ono što je smatrala greškama pa je tako u mojoj priči bila ispravila "opasivanje dikobraza" u "vješanje dikobraza o pojas" što nikako nije isto. Trebala je pitati, a kako nije, odlučio sam više ne slati priče u Futuru što Futuri, ako se ne varam, uopće nije naudilo. Druga anegdota vezana je uz neki SFeraKon, godinu ili dvije po izlasku priče kad me je nepoznata žena upitala jesam li ja napisao tu priču i potom rekla da joj je baš bila osvježila dan. Ako se zbog anegdota prve vrste čovjek ponekad poželi prestati baviti ćoravim poslom, anegdote druge vrste učine da ti se čini kako tvrdoglavo ćoravljenje ipak nešto vrijedi.

Najposlije, priča "Irina" (A12) već u naslovu urla da je nastala u odgovor Ireni Rašeti. Irena je, za vrijeme radionica koje su se te neke godine održavale u stanu spomenutog DraženKe, i ciljajući istrakonski natječaj, napisala priču "Drvo života" čiju romantičnost na uštrb logike nikako nisam mogao progutati te sam morao napisati priču o hladnoj logici opstanka i smrti romantike. Irenina priča objavljena je ponovo prošle godine u zbirci "Cabron", poželi li netko usporediti nadahnuće i egzekuciju.

Sve u svemu, zabavio sam se pišući današnje bilješke, započete jer zbog snijega ne mogu što bih trebao, i bolje nego što sam mislio da hoću. Ne znam kako će sve ove uspomene zvučati onome tko im nije bio dio ni koliko se sjećanja drugih sudionika razlikuju od mojih, ali nije me ni briga ... Prošlost je na trenutak opet bila živa i - puna budućnosti.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja SFS