Written by: darkomacan
3/29/2010 2:48 AM

The Spiral Staircase (1945) Robert Siodmak

Po čemu ja pamtim filmove? Sigurno ne po raspletima, a ponekad ni po zapletima. Al' po melodrami i patetici svakako. Ne znam kad sam zadnji put gledao THE SPIRAL STAIRCASE - nisam ni znao da jesam jer ga inače ne bih ostavio na popisu - vjerojatno kad je zadnji put bio kod nas na televiziji, a nisam ni prepoznao da sam ga gledao do scene u kojoj se romantični san glavne junakinje razbije činjenicom da je od traume zanijemila pa da na sanjanom vjenčanju neći moći izgovoriti ključnu riječ.

I tako to. Sve ostalo - tko je ubojica i tko je kriv - niti sam zapamtio onda, niti ću se za koji dan više sjećati. Što ne znači da je film bio loš - ima jako lijepo postavljenih scena, pogotovo ona dva ubojstva pokazana samo efektnim grčenjem ruku - ali se s ove distance, ne ulazeći u bitnost režisera za razvoj žanrovskih klišeja, konzumira poput bolje epizode nekog Bonellijevog stripa.

(Štoviše, atmosferom me podsjetio na nekog od ranih Dylana, pa bit će da ga je Sclavi gledao.:)).

Je li za film kompliment da je postao mem i, time, vrijednosno neprepoznatljiv, neka odluči netko drugi. Ja ga mogu cijeniti, ali nisam mogao uživati.

***
The Long Goodbye (1973) Robert Altman

Hm, komotno bi moglo biti da sam i ovaj film zapravo već gledao, ali je isto tako moguće da je to bilo u neko vrijeme kad mi djevojačke sise nisu bogznašto značile, jer se Marlowljevih susjeda uopće ne sjećam. Ili ga možda nisam gledao, ali sam gledao druge filmove iz sedamdesetih koji se imaju tendenciju svi stopiti u jedno?

Da se ne pomisli da opet nešto kakim samo da bih kakio: film mi se (uglavnom) svidio. Elliott Gould je faca (možda zato što je kovrčav, ali vjerojatno zato što je smiješan; uvijek sam više volio te koji se s vremena na vrijeme iskese (njega, Sutherlanda, Redforda, Scotta) nego ozbiljnjake poput Newmana, Hoffmana ili Texa Willera), fini, spori ritam mi je godio, scenarij je pun nepredvidivih detalja, a čak mi je i zaplet uspijevalo pratiti, što mi se u krimićima ne događa često (zato što me nije briga, ne zato što mi intelektualne sposobnosti odumiru).

A kad kažem da mi se film svidio "uglavnom", onda je to zbog završetka, koji je baš ono - sedamdesete. Nedavno sam, recimo, gledao "Thunderbolt & Lightfoot", snimljen tu negdje, koji je prototip filma iz 70ih: ide kao normalan film, a onda se nenajavljeno sranje dogodi u zadnjoj sceni jerbo filmaš ima potrebu reći da je svijet posran. Te tako i u "The Long Goodbye" gdje meki i simpatični Marlowe učini nešto što je posve izvan karaktera i dramaturgije ... šoka radi? Ili kao autorski stav? Šok se postigne, ali ja sam ipak za dramaturgiju u kojoj ne opali u trećem činu kubura koja nam nije pokazana u prvom.

U pozitivu, pak, primijetit ću da je film zaista režiran, za razliku od današnjih storibordiranih: tu se ljudi kreću kroz kadar, tu su mase, tu su pejsaži. To je film, a ne strip.

I ima Schwarzeneggera s jadnim brčićima i u žutim gaćama, što nikako nije minus za nas koji se volimo smijati.

***
Hombre (1967) Martin Ritt

Ima Bane pravo: western ti se uvuče pod kožu. Ono, gledao sam ja westerne kao i svaki klinac, ali mi nikad nisu bili najdraži žanr. Dijelom stoga što su naginjali drami radije nego komediji (dok ja, je li ...), a dijelom stoga što je većina stripova koji su mi išli na q bila western pa su mi loši westerni postali pojmom westerna. I tako to sve do Kena Parkera kod kojeg sam ozbiljno došao u opasnost proglasiti ga većim od westerna i tako počiniti logičku pogrešku onih koji tvrde da dobar SF nije više SF zato jer je dobar. Nu, da.

Ne spominjem Kena Parkera bez veze u tekstu o kojem pričam o HOMBREU. Jest da je Jeremiah Johnson inicijalna Kenova kapsula, ali i HOMBRE ima dosta atmosfere i karakterizacijskih iskoraka kakve smo u Parkeru navikli poslije sretati. Da i ne spominjemo sam početak - onaj s konjima, koralima i željeznicom - koji je odavde direktno dignut u pedeset i nekoj Parkerovoj epizodi. Što da rade jadni Talijani: nije bilo interneta pa je research uvijek bio iz druge ruke; gledalo se, pamtilo, kombiniralo, pisalo, crtalo.

Enivej, dobar je HOMBRE. Jest western i nije western po tome što bi ga Elmore Leonard, da ga je pisao koju godinu poslije, komotno mogao presložiti u socijalni krimić, ali je, u drugu ruku, baš zbog toga dobar - jer pokazuje koliko je western, u svom arhetipskom, povijesno nikadpostojećem obliku širok i širokogrudan žanr spreman otrpiti sve i svašta dokle god ima konja i pištolja. I tako mi se western (odgledao sam ih, posla i edukacije radi, u zadnje vrijeme par i mimo ove liste) uvukao pod kožu.

HOMBREU se u minus piše Paul Newman, u plus vrcketavi dijalozi, u bizarnosti konj u prvoj sceni čije me lice podsjetilo na Burta Lancastera. Opći dojam - pozitivan.

***
Les quatre cents coups (1959) Francois Truffaut

Završetak filma, gdje nam autor neće, ali baš neće reći što da mislimo razlog je zašto francuski film ima reputaciju kakvu ima. Ili bar kakvu je kod mene stekao kad sam bio klinac. Ide, ide, pa - pogotovo usporedi li se s olivudskim - stane. Kako razočaravajuće, pogotovo kad si dijete, te je li onda čudno da mi je francuski autorski film ostao velika rupa u obrazovanju?

Gledan danas, Truffaut je, naravno sjajan. Ide, ide pa, prije nego što se zaleti u svoj svršetak, ide još, ide kao mlazni avion, ako ne i dva. A dva su tome i razloga: neizrečenost (ako već ne i nedorečenost) i realizam. Neizrečenost nas uvlači u likove, tjerajući nas da nagađamo što misle, kao da su stvarne, a ne celuloidne osobe, a realizam nije u smislu tehnike, o čemu sam pričao kod "Ostrova", već u smislu građenja uvjerljivog svijeta.

Baš sam nekidan raspravljao nešto s Tanjom o tome kako se ni ona ni ja svijeta u kojem smo kao klinci živjeli ne sjećamo onakvim kakvim ga fotografije prikazuju, kao da smo izgradili svoje slike samo od onoga što nam se svidjelo, dok ima ljudi čija je slika svijeta izgrađena baš od vjernosti svakog detalja, što je ono što kod Truffauta zovem realizmom. Ili je možda i on izgradio svoju sliku samo od zapamćenog, a meni se čini realističnom jer je sumornija (odraslija?) od moje?

Enivej, odličan film (a fakat film: uvodna sekvenca ili ona s nastavnikom tjelesnog su čisti film, a ne neki snimljeni strip kao ovo što se danas, generaliziram li nepravično, snima), sram me bilo što ga prije nisam gledao i zbog svojeg sam zaziranja zaslužio packu, ako već ne i četiri stotine njih.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova