Written by: darkomacan
6/13/2010 7:35 PM

M (1931) Fritz Lang

Zapravo je depresivno koliko su stari filmovi dobri i inventivni. Ono, s jedne strane je logično - u novom polju nema mjesta za polutalente i nagađače, ili imaš viziju ili nemaš u polju što raditi - ali s druge je strane snuždljivo koliko su gotovog jezika kasniji filmovi (pa i stripovi) primili od autora koji su izmišljali filmsku abecedu.

(Na ovom mjestu me zamislite kako se hrvem s potrebom da u tekst ubacim neki jadan vic o tome kako je filmskoj abecedi Lang dodao slovo M te, avaj, gubim bitku.)

Jer, što ima bilo koja policijsko-proceduralna serija što M nema? A M usto ima i romantizirani prikaz polusvijeta (mosteći tako u pripovjednoj tradiciji Hugoov Dvor čuda s, recimo, "Pustolovinom na Manhattanu" Bernarda Princea), kolateralne žrtve, simpatične nitkove u rukama lukavih policajaca, psihološki profil zločinca pa čak i nakalamljenu, u zadnji čas, prevagu zakona i zbunjujuće poučan završetak kao iz narodne priče. Ništa ovaj žanr novo nije, kako mi se čini, u zadnjih osamdeset godina izmislio. I to me, kao nekoga kome je posao izmišljati, pomalo tišti.

Ali to što sam ja potišten nema prave veze s M-om (od kojeg sam ja, inače, očekivao nešto posve drugo sljubivši u pamćenju pročitane podatke o M-u i Mabuseu) koji je jedan odličan, a u svom žanru i fenomenalan film.

***

Au revoir les enfants (1987) Louis Malle

Kad bi ovaj strip zaista bio o nesretnoj sudbini Židova za vrijeme Drugog svjetskog rata - a kažu da jest - onda ne bi počeo kadrom Quentinove majke. Budući da počinje, i budući da je ona prikazana kao nesretnije (a možda i tragičnije biće) od maloga Kippelsteina koji svoju sudbinu nosi svetačkom neprirodnošću, zaključujem kako je "Zbogom, djeco" prije svega ipak film o Quentinu, što će reći Malleu.

Gotovo sve je u tom filmu - vrlo dobrom, dok ne zaboravim napomenuti - jednako važno. Zimska izmaglica, staklenke džema, profesorski tikovi i Gestapo. Sve je jednako važno jer je ostarjelom dječaku koji nam priču priča svaka uspomena jednako dragocjena. U prikazanom dobu taj dječak odrasta, ne nužnošću povijesnih prilika, već zbog sućuti koju počinje osjećati za svijet izvan sebe. Ta je sućut možda retrospektivno dodana od redatelja, ali posve je jasno kako je Quentin pogubljen u svemu što osjeća, kako se ne snalazi najbolje u brizi i naklonosti koju osjeća za druge, kako je najsretniji u kratkim intervalima kad mu uspijeva biti dječak i svu pažnju usredotočiti na, recimo, špekulu u ruci.

Malleov redateljski postupak pritom je da nam ništa ne govori. Od jedne od prvih scena u vlaku Quentin, za kojeg smo sigurni da proživljava štošta, na van ne odaje ništa. Dugi kadrovi nepromjenjiva lica značajka su ovog filma; Malle nam ne govori što imamo osjećati, već ga zanima što jesmo osjetili.

Stoga je i moje gornje čitanje manje čitanje filma, ili Mallea, koliko čitanje sebe.

***

National Velvet (1944) Clarence Brown

Ovaj sam film gledao mjesecima. Najprije sam ga morao prekinuti jer nisam bio raspoložen za slatkoću (svjesno ne kažem sladunjavost), a onda jučer skoro nisam izdržao napetost (a ne'š ti napetosti) Rooneyeve "Pinokio s Liscem i Mačkom" scene. To da sam zasuzio na finalu utrke ne smijem valjda ni spomenuti ...

I sad, znači li to da je film dobar ili da sam ja nepopravljivo sentimentalan na priče o djetinjstvu, snovima i dobrim ljudima? I u čemu bi, točno, bila razlika kad uspjeh i uspješnost ovakvog filma počiva prije svega na voljnoj kolaboraciji stvaralaca i publike: oni prodaju što mi želimo kupiti, a zahtjevniji kritičari neka spolno opće sami sa sobom.

U prilog kvalitete filma svakako ide izvrsna glumačka postava, sastavljena od premladih, prestarih i preniskih za rat. Na priču koja je mogla biti banalna, nalijepljeni su odlični dijalozi izrečeni s pravom mjerom teatralnosti i humora. Ništa tu nije stvarno, ali apsolutno ništa nije bilo ni lažno. Čak i Elizabeth Taylor, koja će djelovati to umjetnije i poremećenije što godine budu prolazile, ovdje je savršeno utjelovljenje vrućice kroz koju se dijete promeće u ženu.

Za kraj, stripovska anegdota. Njemački nakladnik Bastei, za kojeg su domaći crtači krajem osamdesetih i početkom devedesetih crtali horore (za dječake), imao je i ediciju koja se, mislim, zvala "Conny" i koja je objavljivala isključivo priče "o djevojčicama i konjima". Prilično nas je tad zbunjivalo tko bi to kupovao iz mjeseca u mjesec pa su asocijacije bile i frojdovske i ekaterinske, ali pogledavši NATIONAL VELVET ne mogu ne zaključiti kako u prizoru djevojčice na leđima ždrijepca u galopu postoji nešto primalno, mitsko, divno i slobodno.

***

The Wind and the Lion (1975) John Millius

Naizgled, ovo je film o Seanu Conneryju i Candice Bergen. Ili, eventualno, Theodoreu Rooseveltu. Ali zapravo nije. Jedini suvisao lik, jedini koji je dosljedan i uvjerljiv kroz cijeli film, jedini koji doživljava i osjeća, jest dječak. Ostatak filma je zbrka promatrana kroz dječje oči, zbrka u kojoj odrasli rade velike, čudne i strašne stvari i razgovaraju rečenicama koje su previše smislene, uredne i stvorene za citiranje da bi ikad bile stvarno izgovorene. U nekim od dosad recenziranih filmova - u ona dva francuska, recimo - bilo je jasno zašto je očište smješteno u dječake. U THE WIND AND THE LION to i nije posve jasno pa je moj dojam kako je Millius htio nešto drugo, ali zapravo nije umio bolje.

Razlog Milliusova kulta jedna mi je velika nepoznanica. Da, ja sam onaj koji nije volio "Conana", koji nipočemu nije zapamtio "Dan velikih valova" i koji ne reže baš vene na "Apokalipsu" tako da - sad sam Milliusu gvirnuo u biografiju na imdbu - ostaje da je napisao "Prljavog Harryja" i "Jeremiaha Johnsona" od meni dragih filmova, ali kao režiser ... Dajte da se vratim korak unatrag: gledajući THE WIND AND THE LION sjetio sam se Hermanna, crtača koji je počeo pisati vlastite scenarije kako bi mogao crtati što mu se sviđa i baviti se (mrvu) ozbiljnijim temama. Takav mi dojam ostavlja i Millius: umije pričati priče, ali su mu slike važnije. A teme ...

Na imdb-u kažu da se proglašava zen-anarhistom, dok mu drugi pripisuju desničarske vrijednosti. Gledajući ovaj film, kojemu neću po četvrti put tipkati naslov, nakratko sam razmišljao je li možda zamišljen kao kritika imperijalizma, u svjetlu kraja Vijetnamskoga rata, kad je sniman. Razuvjerio me kapetan Jerome kad je na izjavu da je Roosevelt lud veselo salutirao, a glazba još veselije i pobjedonosno zasvirala. Možda Millius brije da je anarhist, ali film je čista ratna apologija i američki trijumfalizam.

I još: ključna odluka kapetana Jeromea desetak minuta prije kraja filma tako je isforsirana i ničim utemeljena da je to bio trenutak u kojem se ovaj lijepo oslikani, dječački film u mojim očima zauvijek raspao.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova