Written by: darkomacan
6/25/2010 6:45 AM

Breaking Away (1979) Peter Yates

Steve (Stojan) Tesić (ili Tešić?), rođen je 29. rujna 1942 u Užicama. Iz Jugoslavije je s četrnaest godina odeslio u Ameriku gdje je na faksu (u Indiani) počeo pisati kazališne komade. Za BREAKING AWAY dobio je Oskara za originalni scenarij, potukavši "Kineski sindrom", "All That Jazz" i "Manhattan". Pisao je filmove još šest godina, a onda nastavio s kazalištem. Kako mu se, pravo balkanski, produbljivao pesimizam glede života, to je postajalo očito i u njegovom pisanju. Umro je od srčanog udara u pedeset i četvrtoj godini, a spominjem ga zato što se ne sjećam da sam ikad vidio da netko ovdje o njemu piše - dok smo inače tako radi uzdizati svaku šušu - a čovjek oskarovac? Možda je bilo neprilično za Juge, ipak je emigrirao, a film mu je čista amerikanijada, ali ...

Ali da, priznajem, pravi razlog što sam se raspričao o Tesichu jest taj što nemam bogznašto reći o filmu. I to ne zato što mi se ne bi svidio, naprotiv! Nego, slagao sam bio listu filmova koje, kao, nisam gledao, a ovog sam gledao bar dva puta, uživao oba puta - pjevanje i sport, dvije stvari koje mi ne idu od ruke ali u kojima uživam kad su, kao ovdje, dobro izvedene, - i nikad mu nisam zapamtio ime, valjda kako bih ga opet mogao gledati i opet uživati. No jesam zapamtio, otprve, što glavnom junaku naprave talijanski biciklisti. Te male drame, male nepravde što ostavljaju duboke ožiljke, to vam ja pamtim iz priča, o tome vam ja pričam.

***

City Lights (1931) Charlie Chaplin

Na jednom mjestu u "Preacheru" Garth Ennis, kroz usta nekog od svojih likova, kaže da se ljudi dijele na one koji vole Charlieja Chaplina i one koji vole Stanlija&Olija (Ennis sebe jasno svrstava u drugu skupinu i zatim, jer je Ennis, koristi priliku kako bi se obilno pomokrio po prvoj). Ta me scena natjerala da se najprije zamislim, a zatim usprotivim. Ništa nije tako ili/ili! Što ako je meni, recimo, Buster Keaton bio draži i od jedne ponuđene alternative? Jer, Charlie Chaplin mi je stvarno bio odbojan zbog svoje uobraženosti (i nezvanog šutiranja krupnih, bradatih ljudi u dupe), ali, pogledajmo istini u oči, Stanlio&Olio su uvijek bili na istu foru. Ništa tu nije crno-bijelo, pa čak je i fotografija tzv. crno-bijelog filma uglavnom siva ...

Ima, dakle, bar dvadeset i pet godina, ako ne i trideset, otkako sam zadnji put gledao neki Chaplinov film (blaženi ciklusi klasika na televiziji Pokojnice, jer kad bih ih inače gledao?) te su CITY LIGHTS moguće jedini Chaplinov film koji sam u cijelosti apsorbirao kao (recimo) odrastao. Rezultat je, ako ništa drugo, da mi je jasno zašto je Chaplin izazvao onako jake reakcije kod Ennisa i mlađahnog mene ... to je vrlina genija.

Chaplin, dakle, jest genij. Genij gega, pantomime, kadra, pripovjedanja jednim, još relativno novim medijem. Ono što ga, u konačnici, ipak čini podnošljivim jest što je u CITY LIGHTS genijalnost zbijena uglavnom u prvih pola sata (kad Chaplin ljutito satirizira tuđu glupost tad je najbolji, ujedno i najantipatičniji). Ostatak filma je gledljiv, zanatski savršen i, srećom, banalan. Da je cijeli na razini svoga početka Chaplina bi, valjda, trebalo razapeti.

***

Cat Ballou (1965) Elliot Silverstein

Actor's Studio je prilično briljantna razgovorna emisija koja kreće s pozicije laskanja gostu (i zapravo s te pozicije nikad ne odstupa), ali joj svejedno uspijeva gostujuće glumce bar malo razotkriti kao osobe. Jasno, glumci su glumci pa glume i kad glume sebe, ali Clint Eastwood nakon nastupa uživo, recimo, ispadne još veća faca, dok Ben Stiller, za ne povjerovati, ispadne još manja. No, dojam koji steknemo o glumcima nije ništa prema dojmu koji steknemo o glumicama. Majko Svarogova, one su sve lude. Što ljepše, to luđe; što slavnije, to luđe; što bolje glumice, to čudovišnije. Osim Jane Fonda.

Nikad mi se Jane Fonda nije baš sviđala (pokušavam se sjetiti jesam li je prvo zapamtioo u "Kineskom sindromu" ili gdje?): kad je glumila svoje kasnije, ozbiljne uloge, jednostavno nije bila dovoljno zabavna, a kad je glumila zabavne glupače ... nije bila dovoljno glupača. Nikad se nije znala nasmijati kao Doris Day - iako priznajem da nije od mene fer da to tražim - tako da sunce svane; ispod njezine kvazi-Bardot vanjštine uvijek je stajala hrptenjača od čelika s vrha koje te kao nižu vrstu gledala očevim osuđujućim pogledom, nalik onome koji je u ranim brojevima hrvatskog Playboya bio zaštitni znak svih domaćih duplerica. Valjda joj je ta hrptenjača pomogla da ostane normalna; ili da makar kroz život zadrži izvorni intenzitet ludila. Divljenja vrijedno, u svakom slučaju.

CAT BALLOU je zabavan film (i vjerojatna inspiracija za okvir "Balade o Pat O'Shane), koji me u momentima natjerao da zažalim za filmovima koji su koreografirali, a ne montirali svoje uzbuđenje, i u kojima su se i glumci, bar naizgled, zabavljali. Svi osim Jane, jasno, koja se zabavljala tako, tako ozbiljno.

***

Hoosiers (1986) Dan Anspaugh

Kad sam počeo pisati ove prikaze jedan me kolega obavijestio da ih ne kani čitati jer nisam stručan pisati o filmu. Fer inaf. Nakon prikaza "Cat Ballou", istarski mi je feldmaršal zamjerio što nisam ni spomenuo Leeja Marvina, potkrijepivši to opsežnim člankom o istome. I opet, fer inaf, ali ... Ali oba su prigovora, ma koliko bila točna, promašila ceo fudbal. Jer ne pišem ove tekstove kako bih pokazao da o filmu puno znam s filmološke ili filmofilske strane već - kako sam činio i s prikazima knjiga - kako bih sam sebi rasvijetlio o čemu razmišljam dok ih konzumiram i eventualno si raščlanio proces tog razmišljanja. Ja pa ja pa ja. Lee Marvin tu uopće ne figurira.

Uostalom, kako pričati o glumcu koji ti se sviđa čak i u filmovima koji ne valjaju? Što uopće reći kad takav afinitet nadilazi racionalno? HOOSIERS sam recimo pokrenuo s diska nemajući blagog pojma o čemu se radi. Na špici se pojavilo ime Genea Hackmana i ja sam praznoj sobi zadovoljno priopćio "U, dobro je!". To ne govori ništa, ali govori sve; na onoj svojevremenoj anketi gdje je Hollywood ispitivao tržišnost glumaca i gdje se peticom označavala pojedinčeva sposobnost da te bez obzira na film privuče u kino, a jedinica antipatiju koja će te zbog postave odbiti i od filma koji te temom zanima, Gene Hackman je jedan od rijetkih koji bi od mene dobio odliku (Nicholas Cage je, recimo, primjer nedovoljne ocjene). Zašto? Kako? Najbolje što sam izanalizirao jest da me on (i George C. Scott) pomalo podsjećaju na tatu pa odatle možda simpatija, ali sve je to zapravo jako iracionalno i nepredvidivo.

(Da je predvidivo, danas bismo gledali digitalizirane glumce iz zlatnog doba Hollywooda u novim ulogama. Ali di bi tu bili svježe simpatije, svježi skandali?)

A sve ovo pišem jer se, osim navedenog, o HOOSIERS nema što puno reći. Sportski film, dobro napravljen sportski film (prvi sat je malo jači od drugoga), ali ništa više od toga. E, i događa se u Indiani, kao i "Breaking Away", što ne znam zašto sam primijetio.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova