Written by: darkomacan
7/5/2010 8:40 AM

Pride of the Yankees (1942) Sam Wood

Trivija: koje ću filmove sa zadanog popisa gledati u zadnje vrijeme biram bacanjem novčića. Tako da sam zaredom, što sam od sebe nikad ne bih, gledao četiri sportska filma. Prva dva su bila o odrastanju, ili bar sazrijevanju, dok je PRIDE OF THE YANKEES hagiografija po američansku.

Ironija s kraja prošle rečenice ne implicira, molim, nužno osudu. Filmske hagiografije nitko valjda ni ne radi bolje od Američana, pogotovo u vrijeme prije Drugog svjetskog rata. Do rata su tražili identitet i slagali poštene bajke, kao što je ova dobra melodrama o nadarenom i fatalno bolesnom bezbolašu Louu Gehrigu, a nakon rata su odrasli, konačno se zapravo osamostalili i počeli proizvoditi filmove koji više nisu imali veze s literarnom evropskom tradicijom i koji su svoje nove mitove gradili novim, bahatijim jezikom, što će potrajati do razočaranja i gnjeva izazvanim jednim drugim ratom ...

No ovdje, u PRIDE OF THE YANKEES, Amerika se još uvijek umiljava svojim roditeljima - baš kao što Gary Cooper u filmu ne želi razočarati svoju majku - želeći pokazati Europi kako se i ona ima čime hvaliti. Ne baš bogznačime, tek dječakom koji se dobro igrao loptom, ali i to je bilo dovoljno kontinentu koji je svoje kristolike figure još tražio. Nakon Dana D, Americi će polako postati svejedno što Stari svijet o njoj misli, a Europa će se zaljubiti u tehnikolorni sjaj bivše prekoatlantske sirotice i nekritički gutati svaki novi, samodopadni američki mit.

Mislim, pobrojite samo stripove koje smo, Europljani, onamo posmještali ...

***

Raging Bull (1980) Martin Scorcese

Kad sam pisao o "Pride of the Yankees", zaboravio sam spomenuti kako je Greg vjerojatno odande pokupio (pa za "Pantere" obradio) scenu kad policajci zaustave protagonista samo kako bi mu završili kao počasna pratnja. E, a kad smo kod "Pantera", evo kako se one vežu i na film o kojem danas pričam ...

Valjda je u Studiju bio članak koji je napumpavao gledateljstvo pred dolazak filma u kina i u kojem je pisalo kako je DeNiro, jer se za ulogu udebljao ili smršavio masu kila (a za neki drugi film naučio latinski), "čovjek s tisuću lica". Kako se ista fraza provlačila i jednom epizodom meni dragih "Pantera" sjećam se da sam, klinac, bio uvjeren kako se Greg nadahnuo DeNirom. Poslije sam malo bolje shvatio vremenske odnose i mehanizme pamćenja pa sam sad masu sigurniji kako se Greg referirao na nekoga iz svoje mladosti, vjerojatno Lona Chaneyja. A kad smo kod protoka vremena, valja reći koju i o DeNiru.

Popušio sam bio onda skroz tu spiku o preobrazbi, taj kult DeNira kasnije podebljavan svakim kritičkim tekstom (mislim da je Peterlić jednom razrađivao tezu o dvije vrste glumaca na primjerima Eastwooda, koji je u svim ulogama isti, i čudesnog DeNira), pa su mi trebale godine da shvatim kako DeNiro jest vrlo dobar i vrlo gledljiv, ali mu je, bo'me, raspon tu negdje kao kod Eastwooda: ovako ili onako gledamo ga kako guta bijes dok ne plane. Možda u "Lovcu na jelene" nikad ne plane, ali razumijete što hoću reći? Da je stvarno izvanserijski talent ne bi se DeNiro ni trebao debljati - odglumio bi da je debeo i mi bismo mu povjerovali.

Sa Scorceseom je slična priča. On je među kultnim redateljima moje generacije, onima u koje smo se kleli, ali ... Jesam li ijedan njegov film pogledao dvaput? Ili su bili priče za jednokratnu upotrebu, zabavne, ali ne i očaravajuće?

RAGING BULL mi je, isto tako, bio okej, ali daleko, daleko od remek-djela.

***

Valdez is Coming (1971) Edwin Sherin

Mislim da nikad ne bih naveo western kao omiljeni žanr, ali ne znam zašto? Možda je to do šest mjeseci intenzivnog čitanja "Laso" romana kad mi je bilo deset godina, nakon čega sam zaključio da su svi westerni (osim Louisa L'Amoura) isti? Možda je do Texa Willera čiji mi je jedan jedini pročitani broj bio najdosadniji strip kojeg sam u prvih deset godina života čitao? Možda je i do znanstvene fantastike, na koju sam se ozbiljno nakvačio ubrzo zatim, kao žanr primjereniji klincu koji voli čitati više nego što voli trčati ili se tući? Tko zna ... A nije da nisam volio neke westerne - Comanchu, Leonea, Kena Parkera - s tim da je ta ljubav bila dvolična: volio sam ih jer su bili "dobri" pa, dakle, više od westerna, svjesno zanemarujući da im je žanr dozvolio, a možda i omogućio da budu dobri.

Između westerna i space opere zapravo nema neke suštinske razlike. Oba žanra su smještena u pojednostavljene pejsaže i vremena koja nikad nisu postojala, s nakanom pričanja uzbudljivih i jednostavnih moralki. VALDEZ IS COMING jedna je takva moralka koja je mogla funkcionirati i u svemiru, baš kao što je slična premisa koju godinu prije u krimiću odigrana kroz Point Blank (jedino što je u VALDEZU protagonist duševniji nego u Point Blanku, toliko duševan da usprkos meksičkom porijeklu ima anđeoski plave oči).

Nisam se, dakle, preobratio tako da se kunem u western, ali svakako ga odnedavno - pisanje istog je pomoglo - kao žanr cijenim znatno više. Dovoljno da ga mogu secirati bez antipatije. Tako seciran, VALDEZ ima privlačnu premisu, uvijek gledljivog Burta Lancastera, otvoren kraj primjeren godini nastanka, pomalo je spor, ali nekoliko odličnih negativaca (najviše Segundo, ali i onaj kolebljivi ljigavac) to na kraju nadoknade.

***

The Day the Earth Stood Still (1951) Robert Wise

A, s druge strane, ni znanstvena fantastika nije baš nešto gleda li je se bez naočala ljubavi. Uzmimo THE DAY THE EARTH STOOD STILL - taj neosporni i citirani klasik žanra kojeg sam oduvijek imao osjećaj da sam gledao iako nikad nisam - je li to film koji itko stariji od deset godina može ozbiljno voljeti? Ili makar ozbiljno shvatiti?

Pri čemu uopće ne mislim da je loš. Priča on svoju priču, na pomalo ukočen način svoje dekade, sublimira paranoju, gotovo ni od čega gradi dramu i deklamira svoju poruku. No, nije bez vraga jedan klinac pri srcu fabule: dječje oči nisu ovdje samo kako bi carujućim uvjerenjima ukazale na njihovu golotinju već zato što bez dječjih očiju ne bi sve moglo biti tako lijepo crno-bijelo, tako rješivo, a bogme se ni iz trećeg rukava izvučeni hepi ending ne bi bez dječje lakovjernosti tako lako progutao.

THE DAY THE EARTH STOOD STILL je, zamišljam, htio poručiti nešto svojoj epohi (ili bar autori jesu, producenti su vjerojatno imali pare na umu), ali je, u najboljoj tradiciji žanra, umjesto toga preprogramirao iduću epohu. Ukočena i naivna pouka filma emocionalno je dosegnula one kojima nije bila naivna već uzbudljiva, koji su je otvorenih usta gledali na matinejama i televizijskim reprizama, desetogodišnjacima koji još nisu oćutjeli westernski poriv da vitlaju pištoljem koji im visi ispod pojasa već su se divili mogućnosti spaljivanja pogledom ... Ta je generacija onda odbacila vrijednosti svojih roditelja u ime razapetog i uskrsnulog Klaatua.

Znanstvena fantastika je, zapravo, zakon i može pogriješiti samo ako se shvati toliko ozbiljno da povjeruje u vlastitu relevantnost i prestane se obraćati djetetu u nama.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova