Written by: darkomacan
8/7/2010 7:33 AM

There Was a Crooked Man (1970) Joseph L. Mankiewicz

Što se dogodilo s ovim filmom? Kako? Zašto?! Tako sam uživao u prvih petnaest minuta da sam odgodio gledanje za neki trenutak u kojem ću ostatak moći nesmetano probaviti. Kad je trenutak stigao, uživao sam još petnaest minuta, a onda je - točan trenutak je smrt prvog upravitelja - film koji sam gledao najednom postao neki drugi film. Ili tri filma odjednom. Možda četiri.

Analiziramo li, film počne kao nedvojbena komedija sa simpatičnim negativcem u glavnoj ulozi i masom vješto skiciranih sporednih likova. Da je komedija, signalizirano nam je time što nije poginula ni papiga (okej, jest onaj otac u bilijarskoj sobi, ali to je for plot purposes pa okej). I onda sve po špagi do ustanka u kojem film naglo odluči postati ozbiljan ili bar brutalan. Nakon toga, Kirk Douglas za 180 stupnjeva i posve bez razloga mijenja svoju strategiju i novce, koje nije htio podijeliti s pokojnim upraviteljem, odjednom nudi svima. Od tog trenutka više ne znamo gledamo li komediju (prizor s učiteljicom za vrijeme inače krvave pobune), tragediju (Missouri Kid), socijalnu kritiku zatvorskog sustava (sve ono što Fonda provodi) ili možda dramatiziranu prispodobu na način "Mosta na rijeci Kwai" (u sagradi pa sruši elementima). Jesu li to dva pisca (usput, oni od Bonnie & Clyde) radila bez dogovora? Je l' se redatelj miješao, je li film nastradao našašvši se na razmeđi veselih šezdesetih i "nema sretnog kraja" sedamdesetih? Ne znam, ali ostatak filma kojeg su mi prvih pola sata i vesela muzička tema obećali, nisam dobio. Avaj.

Još bih samo napomenuo kako ovaj film ima najveću količinu gayeva koju sam u jednom vesternu ikad vidio: bar tri. Ne znam je li ih toliko bilo i u "Seksu i gradu" ...

***

All About Eve (1950) Joseph L. Mankiewicz

Jednom je netko (mislim Graham Greene) rekao kako je kazalište umjetnost teksta i glume, a film režije i montaže. Scenarist i redatelj ovog filma, Joseph L. Mankiewicz izjavio je drugom zgodom kako "svaki scenarist koji zna što radi ionako, dok piše, u glavi već ima režiran film". ALL ABOUT EVE je, vjerujem, film kojeg je Mankiewicz imao u glavi dok ga je pisao, ali taj je film skoro po svemu kazalište.

Pričem to nije osuda, molim lijepo! U filmu sam uživao skroz, od divne podjele uloga u kojoj nitko ne ostaje bez koje dobre replike, preko iskričavih dijaloga do pomalo nasilu poučnog, ali zadovoljavajućeg svršetka, ali nisam mogao ne primijetiti kako je differentia specifica filma - režija i montaža - učinila ama baš sve na svojoj nevidljivosti. Pokoji krupni plan - jer bilo bi šteta da ih Bette Davis ne dobije - jedini je ustupak filmskome mediju. Mankiewicz je svoju odu kazalištu režirao kao kazalište i, svakoj teoriji usprkos, dobio vrhunski zabavan, zanimljiv i trajan film.

***

Caddyshack (1980) Harold Ramis

U onom povijesnom dobu kad sam išao u niže razrede osnovne, američkim smo vicevima zvali one koji nisu imali smisla. Spojimo li to s izjavom Alana Moorea kako su američki crtači s kojima je radio komedije imali potrebu pozadinu kadrova puniti smiješnim natpisima dobijamo ... ne dobijamo zapravo ništa konkluzivno, osim činjenice da američki humor u Europi obično doživljavamo kao nešto strano.

(Ni to nije baš istina ... Američki sitcomi funkcioniraju i programiraju nas, ali oni ionako vuku svoju bazičnu strukturu barem od komada Oscara Wildea.)

Koja je vrsta američkog humora na ogledu u CADDYSHACKU (inače trećem zaredom sportskom filmu smještenom u Nebrasku)? Ona puerilna, kojoj je smiješno kad se mama zgraža na kakicu koju smo donijeli na dlanu, ali također i tipična u jednom drugom aspektu. Ako za probu pretpostavim da europski humor polazi od običnog čovjeka koji se nađe u neobičnim situacijama, CADDYSHACK je primjer američkog filma u kojem je protagonist klaun od početka. Američke komedije su sigurne za gledanje jer se lude stvari događaju samo ludim ljudima, a ne nama.

Jedno triput CADDYSHACK mi je izmamio brz osmijeh, a nadahnuto smiješnom mi se činila samo parodija - a parodije mi se u principu gade - scene iz "Bala na vodi". To je bio dječački humor koji radi. Uz to ga može preporučiti još samo činjenica da je sniman prije panike oko AIDS-a pa me podsjetio kako je jedno vrijeme u filmovima bilo de rigeur vidjeti pokoji par slobodnih (i prirodnih) dojki.

***

Harold and Maude (1971) Hal Ashby

Tek u zadnjim minutama filma - nakon što sam preživio trenutak bezrazložnog straha da će i ova priča imati satarom odrezan kraj samo zato što je iz sedamdesetih - vidi se koliko ga je mlad scenarist pisao. Tako je uredan u svome pripovjedanju i tako svrhovit, da je očito produkt duha koji od zadanih elemenata tek gradi svijet u kakvom bi imalo smisla živjeti.

Sve dotad HAROLD AND MAUDE ne nalikuju gotovo nijednom drugom filmu, nevjerojatno pažljivo balansirajući dojmljive slike, pomicanje fabule i komične digresije. Vrlo, vrlo pametan film čiji je najbriljantniji dio to što je uobičajenu hoće li-neće li ljubavničku dilemu pomaknuo na metanivo: hoće li se ili neće film usuditi otići onamo kamo prvih sat i pol polako ide.

U izvornim preporukama HAROLD AND MAUDE su klasificirani kao komedija, što može zavarati. Film svakako nije tragedija i elemenata dobrog crnog humora ima, ali čini mi se kako je gurnut u komedije baš zbog likova koji su prepomaknuti da bi ih standardni američki posjetitelj kina mogao prihvatiti kao točku identifikacije.

Za anegdotu, Ruth Gordon je uživo (sudim li prema snimci Cavettova showa) podjednako afektirana, ali manje draga, a film je rimejk doživio 2001., u Srbiji.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova