Written by: darkomacan
9/5/2010 3:17 PM

Harakiri (1962) Masaki Kobayashi

Zaboravio sam nešto reći za HAROLD AND MAUDE - kako je film uspio napraviti simpatičnim likove koji su svi do jednoga beskrajno egoistični. Naravno, vjerojatno se u svaku priču može ući i raščlaniti motive do nekog nivoa sebičnosti i onda izjaviti slično. U H&M je to samo malo očitije, ali nisu li i motivi svakog lika u HARAKIRIJU - ma kako zamaskirani čašću, ponosom ili ljubavi prema djetetu - u biti sebični? Makar na genskom nivou?

Enivej, razlog zašto pričam o H&M a ne o HARAKIRIJU nije maločas spomenuta nategnuta poveznica - ona jest samo nategnuta - već činjenica da je o dobrim filmovima puno teže pričati nego o lošima. Loše se lijepo i natenane filetira, a za dobre se - ako se užitak preporuke ne želi pokvariti prepričavanjem ili trivijama - može reći samo da su dobri. I onda ih prepustiti idućem gledatelju da to i sam zaključi.

HARAKIRI je šokantno dobar film. Naizgled niodčega napravio je priču, produbio je u dramu, uslojio dramu, razvlačio je do (ali nikad preko) granice gubitka interesa, obrnuo je pet-šest puta i na kraju nas čak počastio klanjem za koje nismo mislili da ćemo dočekati. I sve to sa skoro nikakvim troškovima, nevidljivom režijom, ali betonski jakim scenarijem i izvedbama koje su tipske, ali ne i stereotipske. Kad je glavni junak ono tri puta začuđeno (ali zapravo ne) rekao "Oho!?" ja sam se naglas smijao, a smiješim se i danas kad se sjetim. Bilo je to tako dobro i univerzalno da mi se činilo da bi se s pokojnim Fabijanom Šovagovićem mogao u Zagori snimiti rimejk.

Uostalom, gledajte. Zaključite.

***

Der Himmel über Berlin (1987) Wim Wenders

Onomad davno, dok sam služio u JNA, bio sam vjerojatno umorniji nego što sam mislio da jesam, a to se manifestiralo mogućnošću da zaspim u trenu, čim bi se pružila prilika. I sjedećki, bez problema. Jednom i stojećki. Te u kinu, više puta. Prespavao bih ladno kraj filma na kojeg bi nas čoporativno odveli ("Kamiondžije ponovo voze") i zaspao bih usred drame ("Under the Volcano"), ali nigdje se nisam tako fino naspavao kao na "Paris, Texas". Valjda prvih dvadeset minuta nitko ne govori ni riječ, a i gitarske note su rijetke, te sam zahrkao čim sam sjeo i probudio se kad je Harry Dean Stanton stupio u neku garažu.

To otprilike definira moj odnos s Wendersovim filmovima, kojih sam poslije pogledao jako malo: on mi priča, a meni se zijeva. DER HIMMEL ÜBER BERLIN, kojeg sam pogledao jer je bio na popisu, bio je višednevna tortura. Nisam ga mogao gledati više od petnaest minuta dnevno, jer bih postajao nemiran, htio sam raditi bilo što samo da me Wenders više ne vuče preko polupanih boca tako strašno, strašno sporo. Negdje petog ili šestog dana - kad prestane uvod i počne priča, natjerao sam se odgledati preostalih tričetvrt sata u komadu i relativno bezbolno - zbog postojanja priče - to uspio odraditi. Onda sam odahnuo.

DER HIMMEL ÜBER BERLIN nije, međutim, loš film. To je film koji je puno bolji u uspomeni nego kao neposredno iskustvo. Slike su jake, glumci su dobri, priča ima smisla, detalji koji djeluju nabacani funkcioniraju kumulativno, a i Bruno Ganz ima rijetko lijep osmijeh (Bilal je uhvatio nešto od njegovog lika u svojoj trilogiji o "Besmrtnicima", ali osmijeh nije, jer u Bilalu ne postoji nikad ništa radosno). Ritam, koji je za ovakav doživljaj vjerojatno takav i nužan, je međutim razvodnica: ili u njemu uživate ili, kao ja, želite da umjesto filma pratite strip pa da lijepo složene slike i riječi pratite svojim, a ne Wendersovim ritmom.

***

El espinazo del diablo (2001) Guillermo del Toro

U jednom trenutku, kad grune eksplozija, pomislio sam da su se autori zaribali i prerano završili film, ubili mu ritam. No, vrlo brzo su se podigli na noge, stresli prašinu s koljena i nastavili kako su krenuli. Do kraja smo dobili jedan izuzetno uspio dječji film.

Reći za nešto da je "dječje" ili "za djecu" danas ima, ako ne pežorativan, a onda gotovo omalovažavajuć prizvuk; odraslima daje na znanje da nije riječ niočemu čemu bi trebalo posvetiti ozbiljniju pozornost. Što je, kao i svaka generalizacija, krivo jer ima stvari napravljenih "za djecu" koje su višeslojne, kao što ima i onih napisanih "za odrasle" koji nisu nizakoga. Bonus je problem što je kategorije teško razlučiti pa su onda u kategoriji dječje književnosti, recimo, završile i knjige koje nisu bile pisane isključivo s djecom na pameti, poput Twainova "Huckleberryja Finna". Dobar roman za djecu, dakle, piše se za ljude koji se sjećaju svog djetinjstva, ma kako davno ili pak trenutačno ono bilo. Što je posve suprotno, i umjetnički evidentno slabije, od "filmova za odrasle" svake fele (borilački, pustolovni, erotski) koji se snimaju o iskustvima koja bismo tek htjeli da smo proživjeli.

EL ESPINAZO DEL DIABLO jest, dakle, odličan dječji film u najboljem smislu te riječi. Uglavljen je u mjesto i vrijeme radnje, likovi su nam dragi, logika priče dosljedna, a ni režisera nisu specijalni efekti ponijeli preko svake mjere kao što mu se događalo u kasnijim, redom slabijim filmovima.

***

24 Hour Party People (2002) Michael Winterbottom

Dok je još s iole koncentracije gledala filmove, moja su baku zanimali samo oni snimljeni "po istinitom događaju". Tad to nisam razumio, ali bogme danas djelomice razumijem: ako film nije velik (što je tako rijetko), istinitost događaja nam makar napola jamči da neće biti sastavljen isključivo od dijelova filmova koje smo već gledali.

Usprkos činjenici da je snimljen prema, recimo, istinitim događajima (plus glasinama i neprovjerenim anegdotama) 24 HOUR PARTY PEOPLE je skoro podbacio u zanimljivosti. Vukao se općim mjestima rokenrola i gnjavio verite (ili je to mockumentary?) stilom tako da mi je padao sve niže na ljestvici: ispod "Almost Famous", naravno, ispod "That Thing You Do", čak i ispod "The Boat That Rocked". Svaki pravi rokenrol film uvijek je ista bajka: ona o zlatnom trenutku mladosti punom blistavih obećanja od kojih se nijedno ne ispuni. No, postoje oni koji bajke znaju ispričati bolje i oni koji to čine manje dobro.

Dopustit ću da je film možda preciznije u živac pogodio one kojima je glazba prikazanog perioda bila generacijska ili makar kultna. Meni ga je na kraju spasio prizor u kojem se saznaje sadržaj ugovora napisanog krvlju na salveti, prizor koji glorificira svog protagonista, a pritom mi ga čak ni ne zgadi.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova