Written by: darkomacan
9/18/2010 10:21 AM

La rupture (1970) Claude Chabrol

Razlog zašto se nakon redovitog gledanja američkih filmova ljudi nađu u čudu, zbunjenosti i gnušanju pred francuskim filmovima jest taj što se Francuzi uredno ispopišaju po svim američkim pravilima o dramaturgiji. Tu film ne počinje u sedamnaestoj minuti već ili u prvoj ili u šezdesetoj. Jednako tako, scene ne slijede jasno pravilo iz mira u sukob ili obratno već počnu, traju pa završe. A ne znamo baš ni trebamo li za likove (i koje?) navijati. A opet film na kraju nekako funkcionira, priča bude ispričana, doznamo sve što smo trebali.

S tim da je priča u LA RUPTURE, kad je se ogoli, golo govno. Najgora melodrametina neuvjerljivih obrata i nategnutog ponašanja. To, ponavljam, kad je ogolimo do šitajzlerskog romana iz kojeg je Chabrol uzeo preložak. Ali kao film, opet, funkcionira jer ni ne gledamo zaplet zbog zapleta već likove zbog njih samih. I malo zato što ne možemo ni predvidjeti što će učiniti u idućoj sceni. Izbjegavam reći da su francuski filmovi (ili bar ovaj) zbog te karakteristike životniji od američkih (jer je ta generalizacija na kilavim nogama), ali moram reći kako sam na momente bio jednostavno oduševljen načinom na koji mi je ovaj film išao na živce. I savršenim licem glavne glumice.

Vrijedi ga pogledati; manje zbog garantiranog užitka, više kao vaš lakmus na neka ovdje postavljena pitanja.

***

Laura (1944) Otto Preminger

Za vježbu nije loše razmišljati o tome zašto smo nešto rekli i zašto smo pomislili to što smo rekli. Kad sam, u prikazu "La rupture", recimo, spomenuo "savršeno lice glavne glumice" što me natjeralo na to? I zašto mi se, na drugi način, lice glavne glumice u "Lauri" činilo jednako savršenim? Vjerovali ili ne, čini mi se da razlog, ako ne leži u horoskopu, leži u stripu.

Meni vjerojatno najdraži stripovi su francuski iz šezdesetih i sedamdesetih, plus klasični američki novinski. Nema tu iznenađenja, to je ono što sam čitao kao mali. A ti su stripovi – bez obzira na vrijeme kad sam ih ja čitao – bili oblikovani vremenom i prostorom u kojem su nastali. Što znači da su djevojke u njima bile crtane prema idealima ljepote koji su prevladavali u vrijeme, ako ne crtanja, a onda u vrijeme kad se crtačeva vještina oformila dovoljno da nacrta ono što mu se sviđa. Stephane Audran tako ima lice Aidansovih "malih buržujki", kako je Greg opisao njegov rad na "Panterama", dok je Gene Tierney poput Robbinsovih crteža iz Johnnyja Hazarda. Trenutačna, dakle, privlačnost.

"Laura" je, inače, valjda jedan od prototipova filma policijske istrage, s nužno karikiranim klasnim arhetipovima, blistavim dijalozima, dovoljnom količinom obrata, par slabih mjesta i podmuklom prevarom u vidu nepouzdanog pripovjedača. Savršeno lice na sve je to došlo gotovo kao bonus.

***

Samsara (2001) Pan Nalin

Podmukao film. Počne kao komedija ("komedija" shvatite uvjetno: da je priča iz neke meni bliže religije, dvojba glavnog junaka bila bi bliže tragediji, ali na ono što je tuđe reagiramo smijehom da ublažimo strah), nastavi se kao ljubić, dok ne paziš prometne se u svakodnevicu, da naslutiti akciju, vrati se u dramu, umetne pornić te zaokruži filozofskim zdvajanjem nad nepremostivošću kako jaza među spolovima tako i onoga koji čovjeka dijeli od sreće. SAMSARA opravdava svoje ime strukturom možda i više nego sadržajem.

A ono što je, usto, čini jako dobrim filmom nije samo spektakularna fotografija (katkad se pitam kako je ovakve filmove gledati Tibećanima; kažu li oni: "A, jebote, opet beskrajni visovi i bezdane jame, opet grad što se poput pauka drži litice, opet šarene krpe što razapete laprdaju na vjetru! Daj nam malo Bačvica!"), već pažnja koju je redatelj posvetio emocijama likova. Nema događaja koji nije bio popraćen svojim trenutkom tišine u kojem nam je dano da iz naizgled nepromjenjivog protagonistova lica očitamo što bismo sami mislili dok promatramo životna grananja koja nestaju kao posljedica naše netom donešene odluke. U četiri pažljivo snimljena i gradirana prizora seksa (dva konzumirana, dva prekinuta; ocrtana putanja od obožavanja do zadovoljavanja) doživljaju je posvećena jednaka, ako ne i veća pozornost nego mehanici, što je doživljaj samo pojačalo.

I kao da to nije bilo dosta, SAMSARA me naučila sinkronizirati titlove, jerbo su tri minute dileja u drugoj roli bile nepodnošljive za praćenje i skoro su uspjele ubiti čaroliju.

***

Deceiver (1997) Jonas Pate

Sedam-osam, a možda i deset puta mi se na ovom popisu dogodilo da sam otvorio film i ustanovio da sam ga već gledao. I nikom ništa, skoro bez iznimke riječ je bila ili o filmovima koje mi nije bilo mrsko gledati ponovo ili o onima koje sam gledao tako davno da mi je bilo zanimljivo vidjeti koliko će se moje djetinje mišljenje razlikovati od ovog, fol zrelog. Je li da nagađate kamo ovaj odlomak stremi? Je li da njušite krv?

Kako sam se razočarao u DECEIVERU!

Ne sjećam se na kojem sam mjestu upao kad sam ga gledao prvi put, ali znam da me prikovao na mjestu onime što mi se učinilo kao suptilan scenarij pun profinjenih psiholoških uvida i nevjerojatnih obrata. Zdvajao sam što ga nisam gledao otpočetka, htio sam u potpunosti proživjeti taj zanemareni dragulj filmske umjetnosti kojem nisam znao ni ime (jer sam debil za sjetiti se otvoriti teletekst). Kako sam se razveselio kad sam u folderu kliknuo DECEIVER i kad sam shvatio da je riječ baš o tome filmu. Ohohoho, alaj ću se guštati, pomislio sam.

Možda je sve do očekivanja. Kad je bio na teve, nisam očekivao ništa (jer je bio na teve). Sad sam očekivao svašta i valjda je normalno da sam s rastućom grozom gledao jeftine scenarističke fore, nategnuto psihologiziranje i jadnu karakterizaciju. Sat i pol muke do preglupog svršetka. Postoji li drugo tumačenje tako oprečnog doživljaja jednog filma? I Indiana Jones mi je na drugo gledanje bio dauner, a nešto bolji na treće ... Flash Gordon, kojeg sam inicijalno strasno mrzio sve mi je bolji svaki pud kad na njega naletim ... Je li uopće moguće objektivno govoriti o doživljaju filma?

Ili me DECEIVER – prvi ili drugi put – deceivao?

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova